Pregled stanja nacionalnih energetskih planova

Kad je Kukuriku ekipa dolazila na vlast, energetika je bila (verbalno) tretirana kao osnovna gospodarska grana koja bi trebala (po)dizati posmrtnu nacionalnu ekonomiju. Od uvoznice energenata Hrvatska je tako trebala postati njihova izvoznica. Ista je ekipa dobrano zagrabilu u drugu polovinu mandata, bivši je prvi potpredsjednik Vlade, najveći zagovornik energetske ideje, morao izvan politike (bar još koji mjesec), a stvari se baš nisu pomaknule s mjesta. Kakav je danas hrvatski energetski krivotok, grade li se elektrane, postoji li za to uopće suvisla strategija? Dokle je, primjerice, odmakla gradnja najjače termoelektrane u Hrvata i drugih energetskih pothvata koji bi osim proizvodnje energije mogli jamčiti njezin izvoz? Napreduju li planovi u gradnji vjetroelektrana, hidroelektrana, geotermalnih elektrana, možda čak i onih na nuklearnim pogonima?

Kad se govori o termoelektranama, najviše je polemika dosad izazvala plominska elektrana, odnosno najavljenog dogradnja njezina bloka C. U Ministarstvu gospodarstva kažu da je u tijeku natječaj za strateškog partnera za TE Plomin C i da se ponude se očekuju do kraja ožujka. Nakon toga odabrat će se partneri. Energetski stručnjak Edo Jerkić, vlasnik konzultantske tvrtke Vivo Somnia, kaže da se u Hrvatskoj zasad ne provodi nijedan novi projekt termoelektrane na fosilna goriva (ugljen ili plin). Štoviše, kaže, nijedan takav termoenergetski projekt nije ni blizu početka gradnje. Najviše se govori o projektima termoelektrane Plomin C na ugljen te plinskoj termoelektrani u Osijeku. Predviđena je snaga za te elektrane 500 MW. Plomin je zasad daleko od gradnje; dobivene su studije o utjecaju na okoliš te lokalcijska dozvola. Izvedivost tog projekta upitna je zbog dvaju razloga: prvi je taj što su zelene nevladine organizacije pokrenule su upravni postupak kojim se žele poništiti te dozvole, a drugo je to što su zbog kretanja na tržištima električne energije u pitanje dovedene isplativost i opravdanost gradnje bilo kakve elektrane na ugljen, posebno ako se on mora uvoziti iz prekomorskih zemalja, kao što se čini kod nas. Dokaz je tomu i dugotrajna potraga za ulagačem i strateškim partnerom. Uzevši u obzir sve to i dugotrajnu gradnju takvih projekata, teško je očekivati da bi mogao pogon mogao proraditi prije 2020. – kaže Jerkić. U Osijeku su, objašnjava, pokrenute prve aktivnosti u pripremi projekta plinske elektrane, ali to je još nekoliko koraka iza Plomina pa zasad nije izgledna mogućnost. Od velikih termoelektrana na fosilna goriva spominju se još Obrovac, Sinj, Slavonski Brod (svaka od 500 MW) te termoelektrana na ugljen u Pločama od 800 MW, zbog koje se posljednjih dana podignulo mnogo polemike, kaže Jerkić.

Izvoz električne energije uporabom takvih elektrana stoga nije izgledna mogućnost u ovom desetljeću, a i komu bi to Hrvatska izvozila tako proizvedenu električnu energiju s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina danas veliki neto izvoznik električne energije, i to upravo u Hrvatsku, kao i Srbija?! Mađari jesu opcija, ali u bliskoj budućnosti i njima će obnovljivi izvori energije biti zanimljiviji, slično je s Talijanima. Slovenska proizvodi dovoljno za svoje potrebe i mnogo ulaže u obnovljivi sektor. Ipak, valja reći kako je tvrtka u vlasništvu Ivana Čermaka potkraj prošle godine dobila lokacijsku dozvolu za gradnju najjače termoelektrane u državi snage od 600 MW pokraj Slavonskog Broda. Ulaganje vrijedi oko 450 milijuna eura, a pripremni su radovi već počeli. Nakon lokacijske dozvole i uvjeta za prihvatljivost projekta za okoliš projekt je usredotočen na razvoj modela nabave plina, financiranje projekta, prodaju električne energije, izbor partnera itd. nakon toga zatražit će se građevinska dozvola. Ipak, rokovi za provedbu projekta ponajprije ovise o interesu ulagača i partnera, a ne o prikupljenoj dokumentaciji. Ne dogode li se veći nepredviđeni zastoji i problemi, termoelektrana bi se mogla početi graditi 2014., a 2018. pustila bi se u rad. Planovi o gradnji vjetroelektrana mogli bi napredovati bolje premda s obzirom na ostatak gospodarstva, posebno energetskog sektora, stanje nije loša, dodaje Jerkić.

Dosad je sagrađeno malo više od 300 MW vjetroelektrana, do kraja godine bit će sagrađeno ukupno 400 MW. – Iako podatak o sagrađenih 80-ak MW na godinu u posljednje četiri godine uopće ne zvuči loše, treba znati da je 2007. donesen plan o gradnji 360 MW do kraja 2010., što znači da i tekako kasnimo u odnosu na planove. Treba znati i da je za gradnju već spremno malo više od 300 MW vjetroelektrana koje su administrativno zakočene, a toliko ih još može biti spremno za gradnju za godinu-dvije. Međutim, žalosno stajalište Vlade i Ministarstva gospodarstva prema obnovljivim izvorima energije uporno koči takva ulaganja premda za to nisu iznijeli nijedan razuman argument. Možda su sunčeve elektrane najpodcjenjeniji izvor energije u Hrvata, a jedini su izvor električne energije za koji postoji domaća proizvodnja opreme i cijeli lanac usluga potrebnih za njihovu gradnju. Isplativost takvih elektrana posljednjih se godina jako povećala pa su gotovo postale konkurentne izvorima na fosilna goriva. No postoci energije koju tako proizvedemo u odnosu na EU u najmanju su ruku mizerni.

Kad je pak riječ o hidroelektranama i njihovu velikom procvatu koje bi trebale doživjeti, stvarnost nije blistava ni za velike ni za male hidroelektrane. I jedne i druge najveće probleme imaju ili će imati s područjima u sklopu ekološke mreže ‘Natura 2000’, u kojoj su gotovo svi vodotoci u Hrvatskoj. Najveće izgleda za povećanje instalirane snage imaju velike hidroelektrane, koje se mogu i trebaju rekonstruirati. Dosadašnji razvoj malih hidroelektrana i njihovo poticanje bili su potpuni promašaj i u pogonu su samo u kilovatima. Hidroelektrana Ombla najkontroverznija je; ako se i bude gradila, to se neće dogoditi u iduće dvije do tri godine. Premda je raskinula ugovor o kreditiranju tog projekta s Europskom bankom za obnovu i razvoj, Hrvatska elektroprivreda formalno nije odustala od projekta. Za tu je odluku sada mjerodavno Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, u kojem je pokrenut postupak ocjene utjecaja projekta na ekološku mrežu ‘Natura 2000’. Navodno, HEP je dosad za to potrošio oko trinaest milijuna kuna, a odustajanje od projekta značilo bi otpis još 77 dosad uloženih ili ugovorenih milijuna kuna.

Naravno, Hrvatska nije Island i, za razliku od te države, ovdje nema geotermalnih elektrana; zasad se razvija samo jedan ozbiljan projekt za proizvodnju električne energije, no već se godinama slabo pomiče s mrtve točke.

U Ministarstvu gospodarstva ističu da je već ostvareno 41 posto cilja postavljenoga Nacionalnim akcijskim planom za obnovljive izvore energije do 2020. potkrepljujući to pregledom stanja nacionalnih energetskih planova o obnovljivim izvorima energije (i njihove električne snage) priključenima na mrežu prema vrstama.

Premda u Hrvatskoj postoji lobi koji zagovara gradnju nuklearnih elektrana, teško je u to vjerovati, bar u ovom trenutku. Planovi i ideje postoje godinama, no konkretni koraci nisu napravljeni, a priprema i gradnja takvih projekata traje i cijelo desetljeće. Napokon, u susjedstvu imamo pola svoje nuklearke, a na nedavne medijske spekulacije u slovenskoj javnosti o mogućoj dogradnji nuklearke u Krškome Hrvatska se službeno nije oglasila. To je ponajprije političko pitanje. Možda su Sunčeve elektrane najpodcjenjeniji izvor energije u Hrvata, a jedini su izvor električne energije za koji postoji domaća proizvodnja opreme i lanac usluga potrebnih za njihovu gradnju. Njihova se isplativost posljednjih godina jako povećala pa su gotovo postale konkurentne izvorima na fosilna goriva, a odlični su i uvjeti za njihovo iskorištavanje u Dalmaciji i Slavoniji. No postoci koje imamo u odnosu na EU u najmanju su ruku mizerni.

Hrvatska energetska strategija besmislena je jer je zadnji bastion fosilnoga društva, jer se sve svodi na naftu i ugljen, kaže Vjeran Piršić, predsjednik udruge Eko Kvarner. – Švedska se, primjerice, održi svoje nuklearne tehnologije, a do 2030. upola će smanjiti upotrebu fosilnih goriva; Danska će do 2035. biti posve obnovljiva, Island sve više ide na geotermalne izvore. Hrvatska bi do 2035. trebala biti pedeset posto obnovljiva, ali mi nikako da shvatimo da je ovo kraj ere fosilnih goriva. Nafta i plin nestaju, barem će uskoro stajati dvjesto dolara, pritom se događaju i velike klimatske promjene, a mi ne iskorištavamo snagu vjetra i Sunca. Ljudi koji kod nas vode energetiku fetišisti su fosilnih goriva, a bit je priče da iskorištavamo obnovljive izvore, koji i proizvode i troše – poručuje Piršić.