Sto kuna po članu HDZ-a

U europskim diplomatskim krugovima u Zagrebu već sasvim otvoreno govore da Karamarka ne vide na čelu HDZ-a na parlamentarnim izborima.

Naime, ako HDZ uistinu ima 220 tisuća članova, onda je tih 22 milijuna kuna koje bi u slučaju pravomoćnosti još trebalo vratiti državnom proračunu stotinjak kuna po članu. I neprocjenjivo motivacijsko sredstvo u rukama istinskoj stranačkoj lidera za okretanje nepovoljne presude u svoju političku korist. Osobito u uvjetima u kojima vladajuća Kukuriku koalicija pokazuje neizlječivu nekompetenciju u upravljanju državom, ozbiljne demokratske deficite, a ozbiljna korupcija još nije pravosudno ni dotaknuta. Tomislav Karamarko zasad nije iskoristio tu mogućnost okretanja osude u prednost. Nije izgledno da on to i može učiniti.

Naime, presuda koju je u utorak HDZ-u kao stranci izrekla sutkinja Ivana Čalić mnogo je blaža od one koju joj je nekoliko dana prije izrekao Tomislav Karamarko s okružnicom svoga glavnog tajnika kojom članovima stranke zabranjuje govoriti bez dopuštenja i uputa stranačke glasnogovornice. Sutkinja Čalić na temelju je dokaza i tumačenja zakonskih odredaba nepravomoćno presudila o kaznenoj odgovornosti stranke, ipak znatno relativizirajući odgovornost članstva. Tomislav Karamarko članovima je stranke, koji su se kao slobodni ljudi udružili radi političkog djelovanja, pravomoćno zabranio govoriti. Kao da i dalje vodi SOA-u ili policiju, u kojima zbog prirode posla vrijede drukčija pravila.

No nisu zastupnici Vladimir Šeks ili akademik Željko Reiner agenti SOA-e ili načelnici u MUP-u. I u demokratskom je poretku nezamislivo da narodni zastupnici dopuštenje za govorjenje moraju tražiti od stranačke namještene Dajane Antonije. Dakako, svaka organizacija, pa tako i politička stranka, ima svoja komunikacijska pravila i komunikacijsku strategiju. Ali niti je zabrana govorenja pravilo niti je pendrek strategija. Nakon te geste T. Karamarko više nijednoj oporbenoj stranci ne može prigovoriti demokratski deficit jer njegova ‘komunikacijska pravila’ vrlo su lako usporediva s najpoznatijim totalitarnim uzorima. No ona bi mu se mogla vratiti kao bumerang iz same stranke i zapravo označiti početak njegova političkog kraja.

Potezima koji se ne očekuju od najjače narodnjačke stranke u 2014. Tomislav Karamarko kao da namjerno radi protiv sebe. Ušao je u besmislen konflikt s europskim pučanima zbog Ruže Tomašić. Rezultat: kompromis u vezi s Ružinim mjestom na listi, a njemu simbolična poruka na kongresu europskih pučkih stranaka u Dublinu kad je u pozdravnom govoru glavni tajnik A. López-Istúriz pred njim pozdravio uspjehe Jadranske Kosor.

I najvažnije: status otpisanoga stranačkog vođe ne samo među europskim pučanima nego i u europskim diplomatskim miljeu. Na domaćem je terenu ušao u arhaičnu i vulgarno desničarsku retoriku koja odvraća preostalu naklonost i od njega i od stranke. Neprestano je neuvjerljiv kao oporba. Nakon krajnje neuspješne vladavine Kukuriku koalicije glavna oporbeni stranka u pravilu osvaja izbore. Aktualni šef HDZ-a i to je uspio učiniti upitnim.

Zato u europskim diplomatskim krugovima u Zagrebu sad već sasvim otvoreno govore kako Tomislava Karamarka ne vide na čelu HDZ-a na sljedećim parlamentarnim izborima, ne prejudicirajući kada bi se i kako mogli dogoditi novi unutarstranački izbori. To prepuštaju članstvu. A ono će se ili oduprijeti ograničenju mišljenja i govora te stvoriti kritičnu u masu za promjenu smjera. Ili će svi zajedno uistinu završiti u baraci. Oboje je i legitimno i moguće.