‘Velika ljepota’ novi je film talijanskog majstora barokno raskošne režije Paola Sorrentina. Priča o novinaru koji se nakon proslave 65. rođendana otiskuje u autorefleksivnu odiseju elitnim krugovima rimskoga društva senzibilitetom se nastavlja na modernističke klasike 1960-ih kakve su snimali Federico Fellini, Michelangelo Antonioni i Alain Resnais.
Nelinearno pripovijedanje, izbjegavanje zapleta, brisanje granica između stvarnosti i njezina subjektivnog doživljaja te kritički pogled na stanje suvremenog svijeta, društva i duha samo su dio Sorrentinovih modernističkih postupaka, koji povremeno dobivaju i ironijsku notu. Tako je glazbu Nina Rote zamijenio EDM, a prirodnu ljepotu Anite Ekberg, Delphine Seyrig ili Monice Vitti botoksom i silikonima ‘uljepšana’ Sabrina Ferilli.
Jedina zamjerka Sorrentinovu filmu prvoloptaški je pristup pojmu dekadencije, osobito njezino otrcano kontrastiranje s nostalgijom obojenim sjećanjem na doba mlade- naštva i nevinosti. Mala je to packa u inače sjajnom filmskom posveti vremenu kada je i europski art-film bio raskošno produciran i dekadentan, baš kao i likovi o kojima govori.
