Arbitraža Tko zapravo jamči neutralnost arbitara

Nekada način da se zaobiđu složeni i dugi sudski procesi, arbitraže su sve rjeđe. Sudovi su danas brži ili jednako brzi, postoji mogućnost žalbi, što arbitraža ne predviđa, a kao poseban problem pokazali su se arbitri.

Samo prije nekoliko godina arbitraža je bila vrlo popularna i na svaki se način nudila poduzetnicima kao rješenje za moguće međusobne sporove. Činila se jednostavnom i bržom opcijom jer se tako izbjegavao sudove i njihovu poslovnicu sporost. Međutim, arbitraže nisu zaživjele unatoč svojim prednostima, jer su se u međuvremenu promijenile stvari u sudstvu s jedne strane, a s druge su se pokazali nedostaci arbitražnih postupaka.

Arbitraža je uređena Zakonom o arbitraži prema kojemu stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. U sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti i arbitražu čije je mjesto izvan područja Hrvatske, osim ako je posebnim zakonom propisano da takav spor može rješavati samo sud u Hrvatskoj. U praksi arbitražna klauzula u ugovorima česta je kod ugovora s međunarodnim obilježjem, (primjerice, jedna ugovorna strana je stranac), ali nema zapreke za arbitražu i između dva domaća pravna subjekta, što je način rješavanja sporova jedno vrijeme i poticao.

U postupku arbitraže riječ je o tri arbitra, od kojih po jednog predlažu stranke, a zatim ta dva arbitra biraju trećega. Ako je arbitar netko tko je inače sudac na tzv. državnom sudu, onda mora imati ulogu predsjednika arbitražnog vijeća.

Institucionalno se arbitraža provodi u Hrvatskoj gospodarskoj komori i arbitri su najistaknutiji pravni stručnjaci. Sam postupak sličan je onome pred državnim sudom, ali velika je razlika što na odluku nema redovitoga pravnog lijeka, nego arbitražna odluka ima svojstvo pravomoćne sudske odluke. Istina, protiv odluke je dopuštena tužba za poništenje, ali su razlozi tako postavljeni da će se samo iznimno dogoditi da se takva tužba i prihvati. Ipak, nije moguće spriječiti podnošenje ustavnih tužbi pod uvjetima koji su inače propisani (povreda Ustavom zajamčenog prava, iscrpljen pravni put). Arbitražni sud nije ovlašten za provedbu ovrhe koja se provodi prema općim pravilima, a odluka arbitražnog suda je ovršna isprava.

Kada netko odlučuje hoće li ugovoriti arbitražu, trebao bi voditi računa o tome da je arbitraža u bitnom izgubila prednost brzine u postupanju. Naime, Zakon o parničnom postupku danas zahtijeva da se rasprava koncentrira na u pravilu dva ročišta i ako se to tako dogodi, onda je često i brže od arbitražnog suda gdje arbitri imaju i svoje stalne ili osnovne poslove i to im je nekako dodatni angažman u slobodnom vremenu. S druge strane, prednost mogućnosti ulaganja redovitoga pravnog lijeka doista je jako velika, pa makar značila i čekanje na odluku po žalbi. Iako revizija ne odgađa ovrhu, mogućnost da se podnese protiv odluke žalbenog suda veliki je plus za pravnu sigurnost i vladavinu prava.

Situacija se sve više mijenja tako da prednosti arbitraže gube na važnosti, a manje sve više dolaze do izražaja. Treba naglasiti da, iako strane samostalno predlažu arbitre, oni nisu ‘njihovi’ arbitri i ne smiju biti njihovi zastupnici, nego u pravom smislu neutralni arbitri. Kako bi se to osiguralo, propisano je da arbitri potpisuju jednu od dvije moguće izjave o neutralnosti. Jedna je takva da arbitar iskazuje kako je neutralan i ne nalazi da postoji bilo koja okolnost koja bi mogla dovesti u pitanje njegovu (njezinu) nepristranost i neovisnost. Druga je takva da potencijalni arbitar sam upozorava na postojanje okolnosti koje ne smatra takvima da upućuju na nepristranost i neovisnost, ali upoznaje stranke s njima kako bi ih one mogle uzeti u obzir pri davanju ili nedavanju suglasnosti da bude arbitar u konkretnom predmetu.

U jednoj odluci Ustavnog suda iz 2012. taj je sud odbio ustavnu tužbu protiv arbitražne odluke s obrazloženjem da je jedan od najvećih hrvatskih pravnih autoriteta akademik Jakša Barbić upoznao stranke s tim da je za jednu od njih svojedobno davao jedno pravno mišljenje (što sam nije smatrao razlogom da ne bude arbitar, ali je želio upoznati i drugu stranu s tom činjenicom), pa ako se tada nisu protivile njegovu izboru za arbitra, to ne mogu činiti ni u ustavnoj tužbi.

Ako bi netko propustio dati podatke koji se naknadno otkriju, to bi trebao biti valjana osnova za ustavnu tužbu. Iako će u svakom konkretnom slučaju trebati utvrditi koje su to okolnosti koje čine arbitra moguće pristranim i neovisnim, jasno je da je ideja arbitraže u tome da se već u startu (kada arbitri pristaju biti arbitri u konkretnom slučaju) otkloni svaka moguća sumnja u pristranost i neovisnost. Već i samo prikrivanje takvih okolnosti više je nego jak dokaz da konkretni arbitar nije smio biti arbitar.