RADNIČKO DIONIČARSTVO

Radničko dioničarstvo posljednja je slamka za koju se hvata Geneza ne bi li sačuvala nadzor nad Mirnom, makar i pod cijenu formalnoga gubitka ionako upitnoga većinskog vlasništva. Možda Mirna nije najbolji primjer, ali skrenula je pozornost na taj model privatizacije.

Europski parlament izglasovao je u siječnju Rezoluciju o financijskom sudjelovanju zaposlenika u prihodima društava u kojima se izražava spremnost da se zaposlenicima omogući da upravljaju kompanijom u kojoj rade. No što ćemo s državnim tvrtkama koje nisu od strateškog interesa? Ove godine Vlada planira privatizirati 42 državne tvrtke ukupne vrijednosti 550,7 milijuna kuna. Donese li se uredba o prodaji dionica putem radničkog dioničarstva, na kojoj se radi mjesecima i ne zna se još kad će biti lansiran konačni prijedlog, ona, čini se, neće biti u skladu s Rezolucijom EP-a. Naime, Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, donesen lani, ograničava prodaju dionica i poslovnih udjela do 25 posto udjela temeljnog kapitala zaposlenicima u tvrtkama koje nisu od strateškog državnog interesa. To pak znači, kako god napisali uredbu, ona je besmislena u hrvatskom slučaju, jer ako se želi ići u skladu s politikom EU, onda radnike ne bi trebalo ograničavati u tome da upravljaju tvrtkom ili barem da imaju kontrolni paket. Na to su upozoravali i predstavnici nekih državnih tvrtki, sugeriravši da zakon treba uskladiti s Rezolucijom EP-a pa tek onda pisati uredbu. Prema mišljenju nekih sugovornika koji su htjeli ostati anonimni, takav zakon ne potiče radnike da kupuju dionice državne tvrtke, pa je trud oko pisanja uredbe nepotrebno.

Zadatak da napise uredbu dobio je DUUDI, no iz toga državnog ureda poručuju nam kako se uredba piše te da ne mogu ništa komentirati, a isti je odgovor došao i iz Centra za restrukturiranje i prodaju (bivši AUDIO). Bude li uredba donesena s ograničavajućom zakonskom odredbom za državne tvrtke, tako će se eliminirati mnogo toga pozitivnog što donosi model radničkog dioničarstva. Doduše, u Hrvatskoj nema mnogo uspješnih tvrtki koje su provele radničko dioničarstvo. Od 30-ak njih neko su vrijeme uspješno radili Itas-Prvomajska, Dalekovod, Herbos, Elektropromet, no svi su danas u teškoćama. To pak ne mora značiti da je model loš jer postoje i dobri primjeri, poput Kraša i AD Plastika, jedne od prvih kompanija u zemlji koja je uspješno provela radničko dioničarstvo.

• Prednost je usklađivanje interesa zaposlenika s interesima dioničara, povećanje lojalnosti i smanjenje fluktuacije te povećanje produktivnosti radnika. Mana je što radnici riskiraju svoja sredstva te u slučaju neuspjeha kompanije, osim posla, mogu izgubiti dio svoje uštede – poručuju iz AD Plastika. Napominju da je važno sagledati djelatnost poduzeća, trenutačnu poziciju, perspektive i druge uvjete, a posebno važnost ljudskih resursa. Bez toga se tvrtka ne bi trebala upuštati u takav projekat.

Zapravo, nema pravila u privatizaciji u kojoj sudjeluju radnici. To smatra i glavni direktor Brodarskog instituta u Zagrebu Vladimir Koroman. U nekim poduzećima treba dopustiti 100-postotni udjel zaposlenika, u nekim pak udio zaposlenika u ukupnom vlasništvu treba ograničiti. Općenito, glavna je prednost radničkog dioničarstva izravan utjecaj na dugoročnu uspješnost poduzeća i pravedniju raspodjelu dobiti. Radničkim dioničarstvom, dodaje, stimuliraju se zaposlenici i plaćama i vlasništvom, smanjuje se fluktuacija i povećava vrijednost ljudskog kapitala, a i zadovoljstvo zaposlenika zbog izravnog utjecaja na poslovne odluke.

Od nedostataka istaknuo bih dug pregovarački proces za odlučivanje, statičnost u fluktuaciji radnika i ulasku novog kapitala. Jako vjerujem u radničko dioničarstvo, ali ne smatram ga svemogućim. Ono može biti vrlo korisno ako se u poduzećima od strateškog interesa kombinira sa zadržavanjem strateškog udjela države i uvođenjem jednog ili nekoliko privatnih investitora. Takvu ‘trodiobu vlasti’ priželjkujem i smatram najboljom u Brodarskom institutu s obzirom na tržišnu poziciju, jer se treba prilagoditi novom sustavu vlasništva i/ili upravljanja – kaže Koroman.

Slično razmišlja i Dušan Tomašević, direktor Fine GS, tvrtke koja bi uskoro trebala u privatizaciju. Radničko dioničarstvo moguće je rješenje i za posrnu poljoprivredu uzmemo li u obzir iskustvo farmera u Poljskoj koji su sami postali dioničari tvrtki za preradu mlijeka, pa im nije bilo važno hoće li zaraditi kao farmeri ili kao preradivači. U Hrvatskoj iz ovih ili onih razloga to nije bilo moguće provesti, a iskustvo s radničkim dioničarstvom ima i donedavni izvršni direktor za poljoprivrednu proizvodnju u Agrokoru i bivši državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Krešimir Kuterovac.

On je 90-ih godina prošlog stoljeća radio u dvjema prehrambenim tvrtkama – Klasu iz Nove Gradiške i Slaviji iz Starog Petrovog Sela. Radnici nisu znali upravljati pa su ubrzo prodali svoje dioniće. Kaže da je u Hrvatskoj malo razumijevanja za udruživanje i zajednički rad i zato danas imamo jako malo uspješnih klastera, zadruga i zajedničkih projekata. – Siguran sam da u gospodarstvu ima dosta prostora za ovakvo djelovanje, a za našu poljoprivredu i turizam to je jedini način dugoročnog opstanka proizvodnje i usluga – kaže Kuterovac.

I direktor Otvorenog ureda Damjan Bogdanović podsjeća da je radničko dioničarstvo slično zadrugarstvu, ali se mora shvatiti da je to društvo kapitala i predlaže da se iskoristi mogućnost subvencioniranja privatnih poljoprivrednih savjetodavnih službi, što bi mogla biti prilika za agronome da se udruže.

Upitno je treba li svakoj državnoj tvrtki omogućiti da je privatiziraju radnici. To ne bi trebalo primijeniti na Croatia Airlines i HPB. No takvu mogućnost treba općenito ostaviti, što znači, ako Vlada želi donijeti neke promjene, mora najprije uočiti da je problem u Zakonu o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom, a tek onda treba donijeti uredbu. Sve ostalo, tj. hoće li se poslije državna tvrtka privatizirati prema ovom ili onom modelu, stvar je gospodarske, a na kraju i političke odluke. No ni kako politika da uoči problem zakona na koji mnogi upozoravaju.