Karamarka sustiže špjunjska prošlost

Nekad su hrvatski političari, gospodarstvenici i novinari gotovo svakodnevno hodočastili u Beograd. Danas je za poduzetnike Bruxelles možda i važnije odredište na kojem se trebaju izboriti za svoje interese.

Dugogodišnji lobist više neće Dashom iz Zagreba u Belgiju, nego ide iz Ljubljane. Za razliku od polupraznog leta iz Zagreba, onaj iz Ljubljane za Bruxelles uvijek je pun, pa lobist ne trati vrijeme.

Dok je u nedjelju poslijepodne ‘čuveni’ Dash Croatia Airlinesa rulao po koncesijskoj pisti zagrebačkog aerodroma otiskujući se prema Bruxellesu, većini putnika na umu je bilo pitanje hoće li se pri slijetanju ispravno spustiti prednji kotač. Pri- znajem, i samome mi je na trenutak došla ta misao, ali brzo ju je zamijenilo sjećanje na uzljetanje s istoga tog aerodroma prije trideset godina.

Te 1984., nakon što je prema uobičajenome postupku novo republičko omladinsko predsjedništvo smije- lilo ekipu urednika u Poletu, bio sam jedan od onih koji su se preselili u Večernjak. Prva službena putovanja na koja sam išao bila su u tadašnji glavni grad federacije. Odredište: Privredna komora Jugoslavije. Onamo su svakog jutra avionom putovali direktori tvrtki iz Hrvatske i predstavnici njihovih hrvatskih udruga. U Komori su se dijelili (katkad i otimali) uvozni i izvozni kontingenti, trgovalo se devizama (neslužbeni tečaj bio je i do trideset posto povoljniji za izvoznike…) i određivala druga pravila igre. U avionu se svakog dana mogao naći pokoji član Izvršnog vijeća (u prijevodu – ministar) i još desetak činovnika koji su putovali u Saveznu izvršno vijeće (federalnu vladu) ili Skupštinu.

Tri- deset godina poslije ne putuje se u Beograd, nego u Bruxelles. Avion puniji nego inače jer dio putnika sudjeluje na konferenciji ‘Jadran – boje izvornosti’ koju su organizirali agilni zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula i njegovi suradnici.

Posljednjih dana uoči puta testirao sam prijatelje i znance izjavom da ‘idem u naš glavni grad’. Nitko od dvadesetak anketiranih nije na prvog pogodio da je riječ o sjedištu Europske komisije i Europskog parlamenta. A bilo bi nam svima pametnije da ‘namjestimo glavu’ da (u blažoj varijanti) od sredine 2013. postoji kobren- ding Zagreb – Bruxelles.

U prošlim ‘Ekonomalijama’ pisao sam o razini proce- dure prekomjernog deficita u kojoj će nam činovnici iz EU krojiti sudbinu u državnome predstečajnom postupku.

Iskustvo Piculine inicijative da u sjedište Europskog parlamenta dovede petnaestak dalmatinskih proizvođača sira, pršuta, vina i maslinova ulja pokazuje da bi svaki mudri hrvatski poduzetnik i menadžer morao proći hodo- nicima bolesno velikoga parlamentarnog kompleksa. Jedna su razina nuđenje hrvatskih proizvoda pozva- nima, klapska pjesma i izložba fotografija. Možda je i važniji prvi dan kad su hrvatski proizvođači hrane i pića osjetili gdje se to odlučuje o njihovoj sudbini (kad je o detaljima regulacije riječ). I spoznajte kako se na neka pitanja (o kojima hrvatska administracija misli da ima suvereno pravo tumačenja) drugo mišljenje o ‘brisel- skim poslanicama’ može naći ondje gdje su nastale. Npr. o tome da u nazivu nekog proizvoda za koji želimo do- biti žig EU o izvornosti ne mora biti naziv regije na koji se odnosi. Može, ali ne mora.

Upućeni tvrde da su neki hrvatski poduzetnici već otkrili tu taktiku i da tumačenja sve češće traže na izvoru (o tome više u temi broja u današnjem Lideru).

Predavanja o fondovima za ruralni razvoj ili predstav- ljanje projekta zaštite dalmatinske janjetine, održanima na Piculinoj konferenciji, pokazuju da europska zajed- nica ne odustaje od pretjeranog reguliranja svega i sva- čega. I da to ima i skriveni smisao. Ta stroga pravila, koja slabije članice Europske unije u kratkom i srednjem roku uglavnom ne mogu primijeniti, odgovaraju najrazvije- nijim članicama zajednice.

Ilustrativna je anegdota iz vremena u kojima su hrvatske pregovaračke skupine pokušavale izvući uступke u pret- pristupnim pregovorima. Nadobudna hrvatska pregovarača u jednom je trenutku, ne razmišljajući previše, pitala francuskoga predstavnika: ‘A jesu li i vama pravili takve probleme kad ste ulazili u EU?’ Naravno da se Francuz uvrijedio i objasnio da su oni stvarali EU, a nisu mu se pridruživali. Ili, u prijevodu: ‘Mi smo tu da druga- gima postavljamo uvjete, a ne drugi nama.’

S obzirom na to da i u Europskoj uniji ‘jači kvači’, nema druge nego primijeniti pristup ‘il’ se skloni il’ se pokloni’. Ispričavam se zbog inflacije uzrečica, ali njima se najja- snije može pokušati uvjeriti sve prijatelje i znance koji nisu odgovorili da je sada naš glavni grad – Bruxelles. Na Piculino događaju našao se i dugogodišnji lobist koji više neće Dashom iz Zagreba u Belgiju, nego ide iz Lju- bljane. Kaže da je za razliku od polupraznog leta iz Za- greba onaj iz Ljubljane u Bruxelles uvijek pun. Pa ne trati vrijeme na putovanju.

MMF bi komotno mogao stolovati u Banskim dvorima. Ili barem u Ministarstvu financija, jer su stajališta o dosadašnjim ekonomskim potezima vlasti ujednačena s Vladinim poput zbornog pjevanja. U zaključnom osvrtu na stanje hrvatske ekonomije šef MMF-ova izaslanstva Johannes Wiegand otkrio je začuđujuću potporu glavnim mjerama. Recimo, MMF-u je potpuno u redu da se dvije trećine mjera oslanja isključivo na roštanje po proračunskim prihodima, što podrazumijeva još jači porezni stisak. Doduše, Wiegand je naglasio da je takvo usmjerenje održivo samo u kratkom roku, ali opaska je bila bezposna. Najveću su potporu MMF-a dobile predstečajne nagodbe kao važan instrument restrukturiranja poduzeća. Ako i ima slučajeva koji ‘strše’, njih treba riješiti, ne i odreći se kvalitetnog alata. Štoviše, preporučuje da za njim posegnu i prezaduženi građani, što se opet poklapa s intencijama Ministarstva financija da uvede institut osobnog bankrota. Hoće li i građani uživati u ‘predbankrotiranim’ opcijama ili će izravno pod skute stečajnog upravitelja više je stvar semantike. Idemo dalje. Wiegand je procijenio da je šteta što Vlada umjesto vraćanja zdravstvene stope na 15 posto nije uvela porez na imovinu (nekretnine, kamate) pokazavši tako da i za druge Linićeve ideje MMF ima sluha. Zanimljiva potpora Liniću upravo nakon salvi kritika. Prognoziranje novog pada – 0,5 do jedan posto u 2014. – utoliko je manje odjeknulo. Uostalom, tko zna, svi su se analitičari kladili da će industrijska proizvodnja pasti i deseti mjesec zaredom. A nije!

Karamarka čeka sjednica Vijeća nacionalne sigurnosti jer je kao šef SOA-e 2007. zaposlio čovjeka koji je pao na sigurnosnoj provjeri. Karamarko je u nokdaunu, koji bi mogao poprimiti i dramatične razmjere (za njega i stranku).

Novinar može biti sumnjiv zbog svojih kontakata (pa i sa stranim špjunčinama), ali može mu se dogoditi i ponešto još gore. Tako su kolegu Vinka Vukovića, omiškog dopisnika Slobodne Dalmacije, ni manje ni više nego – spalili. Doduše, bio je to ‘samo’ karnevalski igrokaz, i izgorio je četverometarski ‘krnje’, ali u liku novinara koji je optužen da piše samo crno o Omišu. A u stvari je bivši gradonačelnik Ivan Škaričić (HDZ) lani nakon 18 godina izgubio fotelju (i) zbog Vukovićevih tekstova o njegovim ‘pothvatima’. Pa je zato Škaričićeva udruga Omiški gusar krivca naprosto spalila.

Sad Omiš može samo čekati svoju Zagorku, pa da dobije sagu pod nazivom, recimo, ‘Gusarski vještač’. Samo što je od Nerine fiktivne do Vinkove stvarne lomače prohijalo nekih 250 godina.

A političare se zaobišlo i na pokladni utorak u Selcu. Umjesto političara (ili novinara), za sve grijeha glavom je platio mesopust koji prikazuje majku i dijete u naručju s natpisom ‘Gay dijete iz epruvete’. Zaista, krajnje je vrijeme za korizmu. Baš me zanima kakvu će pokoru odrediti župnici autorima te strahote u Selcu, kao i one u Omislu. A i bi li pokoru trebali naložiti i Ivanu Škarićiću i Željki Markić?

Predstavnici HBO-a mogu biti zadovoljni. Danima najavljuju travanski početak četvrte sezone serijala ‘Igre prijestolja’, a sad su dobili novog, i još k tome besplatnog maneken. Bivši premijer Sanader postupak protiv sebe u slučaju Fimi medije usporedio je u završnoj riječi s ‘Igrama prijestolja’, nazvavši je ‘Igrama sramoćenja’. Naravno da je i on, kao i odvjetnički tim, zatražio oslobađajuću presudu. Dan ranije predstavnik i zastupnik HDZ-a zatražili su oslobađajuću presudu za stranku, i još traže lovu od Sanadera. Uskok u tom trokutu traži kaznu i za Sanadera i za HDZ. A sudionici sapunice u sudnici kao da zaboravljaju na još jedan serijal. Filmski nastavak hita ‘Igre gladi’ stigao je još jesen. I pretvara se u sveprisutniji ‘reality show’. Zaslugom i nekih od protagonisti ‘Igara sramoćenja’.

Novinarski cinici zlurado su komentirali subotnji prosvjed – pogrebnika. Oni su izveli bizaran performans – ‘Ispraćaj hrvatskog pogrebnika’. Pogrebnica povorka uputila se pred Obrtničku komoru Zagreba, a zastala ispred Ministarstva poduzetništva i obrta i Ministarstva gospodarstva. Pogrebnici su i osmrtnicom objasnili uzrok smrti: ‘Još je jedan hrvatski pogrebnik preminuo u teškim mukama od lošeg zakona o komunalnom gospodarstvu’. Žale se na nelojalnu konkurenciju komunalnih tvrtki u vlasništvu gradova i općina. Traže da pogrebnici svoj posao obavljaju ‘do groblja’, a komunalci ‘na groblju’. Uspjeli su bar načas skrenuti pozornost javnosti. I ništa više.

Idemo u štrajk! Izazivamo kaos! Rušimo Vladu! Tako su na naslovnici Jutarnjeg sažeti sindikalni zahtjevi. Koji su elaborirani u sedam koraka: svesindikalni sabor, pa prosvjed ili štrajk, onda prikupljanje potpisa za referendum o prijevremenim izborima, od svibnja cirkularni štrajkovi, u ljetu odbijanje pregovora, najesen generalni štrajk i napokon rušenje Vlade s rezultatima referenduma. Sve to bilo je – lani, u povodu kresanja tri posto plaća. Ove godine slična priča, samo povod je ovaj put Zakon o radu. Pa je tako prošlog tjedna počelo i novo sindikalno proljeće. U srijedu su sindikalci marširali pred Sabor, u četvrtak su protestirali u HŽ Cargu, a subota je bila rezervirana za prosvjed – pogrebnika. Stigle su visinabe i sindikalni prosvjedi. Eto nam, dakle, proljeća!