DORSEY Tehnosuperman htio bi sjediti na dva vruća stolca

Nacrt zakona o pomorskom dobru i morskim lukama predviđa mogućnost da se granica pomorskog dobra može korigirati u slučaju postojanja zgrade koja je zakonito sagrađena i uz uvjet da je moguće osigurati slobodan pristup obali. Ali, to se odnosi samo na stambene i stambeno-poslovne zgrade.

Nacrt zakona o pomorskom dobru i morskim lukama u posljednjoj radnoj verziji od 17. prosinca prošle godine iznimno je važan za Hrvatsku, a posebno za svakoga sadašnjeg ili budućeg poduzetnika i investitora, domaćeg ili stranog. Naime, pomorsko dobro je jedno za državu s obalom simbolične veličine, a potpuno nešto drugo za Hrvatsku, koja ima 5825 kilometara dugu obalnu crtu, od čega 1777 kopnene i 4058 otočne, a na mnogim neurbaniziranim mjestima ta crta uopće nije utvrđena.

Prema zakonskoj definiciji pomorsko je dobro područje na kojemu se ne može stjecati pravo vlasništva, to je tzv. opće dobro koje je kao takvo u funkciji općeg, dakle zajedničkog interesa. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje te dio kopna koji je prema svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje.

Dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Na razini deklaracije sve je više nego jasno – država je odlučna u obrani općih dobara gotovo po svaku cijenu i to treba podržati. No kada se pogleda bezbrojne luko-brane, mulove i muliće, plaće i plažice, zgrade sagrađene praktično u moru, stvari stoje potpuno drukčije. Kada se nije djelovalo preventivno i pravodobno, stvari neizbježno postaju znatno složenije.

Nacrt je opsežan, ima gotovo 250 članaka s brojnim podstavcima. Tema našeg interesa jedan je izdvojeni dio koji smatramo posebno osjetljivim s jedne strane, a jako lako rješivim s druge. Riječ je o odredbi iz članka 234. Nacrta, koji je predvidio mogućnost korekcije granice pomorskog dobra u slučaju postojanja stambene ili stambeno-poslovne zgrade koja je zakonito sagrađena i uz uvjet da je moguće osigurati slobodan pristup obali, prolaz uz obalu te javni interes u korištenju pomorskim dobrom.

Predlagatelj je pravilno uočio da nema smisla trošiti državni novac na izvlaštenje zakonito sagrađenih zgrada i to treba pohvaliti. No propustilo se uočiti da ima mnogo zgrada koje se uopće ne koriste za stanovanje, nego primjerice samo za iznajmljivanje turistima, i ako opstane takva formulacija neće biti moguće korigirati crtu pomorskog dobra. Ima i klasičnih poslovnih zgrada koje su zakonito sagrađene i stvarno ne vidimo nikakvog razloga da se ograničenje ‘stambene ili stambeno-poslovne zgrade’ ne izbriše. Država će profitirati jer neće trebati ništa plaćati u smislu izvlaštenja. Još je važnije što će se izbjeći vrlo vjerojatno preispitivanje takvoga zakonskog rješenja pred Ustavnim sudom, koji bi morao riješiti ne samo pitanje jednakosti pred zakonom kao ustavno jamstvo, nego i zabranu da se zakonom umanje prava stečena ulaganjem kapitala (čl. 49. Ustava).

Razlog za optimizam daju jasne izjave resornog ministra, koji je javno vrlo jasno na svim skupovima (Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik) u vezi s Nacrtom iskazivao da se želi donijeti propodužetnički zakon koji neće ugroziti javni interes. Ako imamo zgradu koja je zakonito sagrađena, uz koju je moguće osigurati nesmetan prolaz do obale, je li propodužetnički potez korigirati crtu pomorskog dobra i još uštedjeti državi ogroman novac. Naravno da jest, a a contrario treba zaključiti da onaj tko bude zagovarao suprotno postupa nepodužetnički i riskira objektivnu optužbu da rasipa državni novac, možda čak nekome time i pogoduje. Pri svemu tome treba istaknuti da govorimo samo o zakonito sagrađenim zgradama i o potrebi uzimanja u obzir onoga što se zove community acquis ili acquis communautaire ili europska pravna stečevina, koja ne trpi nejednakost, ne trpi samovolju i pravnu nesigurnost koje odbijaju poduzetnike.