Ozbiljne igre s igračkama

Koja je sličnost između Ine i Croatia osiguranja? Odgovor je jednostavan: država pokušava u osiguravateljskom biznisu zadržati kontrolu nad tvrtkom. Istu kontrolu koju je zahvaljujući mitu za Sanadera izgubila u Ini. A kakve su posljedice kada državno vlasništvo (44 posto Ine) kontrolira i njime upravlja privatni vlasnik, k tome strancu, pokazuje se upravo ovih dana na Ininim rezultatima poslovanja. Jednokratnim otpisom vrijednosti sirijkih polja i hrvatskih rafinerija (u koje nisu ulagali iako su se obvezali). Tako su lanjsku dobit od gotovo milijardu kuna akrobatskim potezom pretvorili u gubitak od milijarde i pol. Sve su amenovali revizori i zakonski je sve O. K. No tim je potezom oštećena hrvatska država, i to dvaput: kao dioničar je ostala bez dobiti, a proračun još bez poreza na dobit. Mol je pak odricanje od dividende djelomično nadoknadilo izbjegavanjem poreza na dobit. Sad je jasno i zašto država tako dugo pregovara o ulasku Adrisa u CO te inzistira na postavljanju svoga člana Uprave. Iako joj osiguravateljska dobit curi i bez privatnog suvlasnika. Posljednje godine poslovanja pod državnom kapom ekipi Krešimira Starčevića uspio je nesvakidašnji preokret: plus od 166 milijuna kuna iz 2012. lani je pretvorila u minus od dvanaest milijuna. A razlog je sličan naftaškomu: ‘jednokratno umanjenje vrijednosti nekretnina koje je lani prvi put dosljedno provedeno…’. Eto još jedne sličnosti između naftaša i osiguravatelja. I to baš u trenutku privatizacije. Država se tu nije pobunila. A ni Adris.

Kad smo već kod propadanja, ovo nikako nije vrijeme za igranje. Bar za neke. Tako je nakon Magme u stečaj otišao i drugi najveći lanac igračaka – one2play. No carstva Goranka Fižulića, a sad i ono Alena Magdića i Dejana Maćešića, pala su na pravdi recesije i tržišta. Od specijaliziranih igračkara zasad je preživio samo Eurom, čiji se brend Denis prodaje na petnaest lokacija u Hrvatskoj i regiji. Ostali nisu izdržali nalet Agrokora, koji je agresivno ušao na tržište igračaka prodajući ih u najrasprostranjenijoj prodajnoj mreži – Konzumu i Tisku. I u Agrokoru potvrđuju da im prodaja igračaka raste. A dok jednom ne smrke, drugom ne svane. I obratno.

Čaša može biti dopola puna ili napola prazna. A novinski tekst? Urednik mu može stavit različite naslove, pa će i čitateljev dojam biti drugačiji – od naslova do naslova i od novina do novina. Poslovni dnevnik tako u utorak objavljuje opširan tekst o hrvatskim gospodarskim prilikama na Kosovu pod naslovom ‘U velikoj poslovnoj utrci za Kosovo hrvatski su adut i emocije’. Izdvaja se da Hrvatska ni izdaje leka nije iskoristila potencijal tržišta na kojem sada posluje.

Ove godine, kažu marketinški i tehnološki znalci, ušli u eru u kojoj pojam potrošačka inteligencija prestaje biti teoretski pojam u marketinškim analizama, već postaje realna snaga ili prijetnja na koju moraju računati svi na tržištu robe i usluga. Ovo je godina u kojoj će se razni tehnološki napredni alati kojima trgovci nastoje pratiti i unaprijediti svoju prodaju spojiti u jedno rješenje. Ove godine, uvjeren je Angle Morales, autor članka ‘2014: The Year of Customer Intelligence’, nedavno objavljenog na stranicama e-marketing and commerce, počinje redefiniranje brenda, nastojanje da se profit dignje na novu razinu i era u kojoj će trgovci napokon početi bolje shvaćati svoga kupca. Jedan je od onih koji uvjeravaju da smo u godini potrošačke inteligencije.

Iza svega stoji razvoj naprednih softverskih alata za analizu sve većih i međusobno sve povezanih baza podataka, koje su zadnjih godina prikupljali svi, samo ih je malo tko bio u stanju temeljito i precizno obraditi. Velike baze podataka o kupcima…

Poslovi u Hrvatskoj za tako veliku banku nisu posebno važni. No izloženost države stranoj banci – koja ovdje ima samo predstavljenje bez ijedne poslovnice – u iznosu od oko pola proračuna za malu zemlju i nije toliko nevažna.

Alen Akšami na čelu je predstavljenja Deutsche Banka u Zagrebu od 2008. Tada je rekao da će poseban naglasak biti na investicijskom bankarstvu, upravljanju privatnom imovinom, transakcijskom bankarstvu te na korporativnim klijentima. Od tada – šuti. Politika je, kažu nam u banci, da se s javnošću ne komunicira.

Dok su neke tvrtke, banke, pa i države ‘prevelike da propadnu’, zemlje mikroveličine i jednako takvih ekonomskih performansi toliko su ‘zanimljive’ da od velikih ne uspijevaju privući ništa više od predstavnitvstva. Veliki Deutsche Bank u Hrvatskoj je od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, ali sve poslove i dalje obavlja bez poslovnice. U HNB-u nisu željeli komentirati rad banke i obujam njenih poslova, ali pobojaravanjem onih provjerljivih, s javnih natječaja (od kreditiranja, izdavanja jamstava, obavljanja privatizacijsko-savjetničkog posla do aranžiranja izdanja vrijednosnica, ponajviše državnih obveznica) može se izračunati da je banka od 1997. godine sudjelovala u poslovima teškim 7,14 milijardi eura. Za banku te veličine u prilično dugom razdoblju takav iznos nije posebno pamtljiv, ali tolika izloženost jednoj stranoj banci (otprilike pola godišnjeg proračuna) za malu zemlju i nije toliko nevažna.

Predstavnitvstvo je 2008. godine, dakle s početkom krize, od Nikole Carveića preuzeo Alen Akšami, koji je tada potvrdio da će poseban naglasak biti upravo na investicijskom bankarstvu, upravljanju privatnom imovinom i transakcijskom bankarstvu na teritoriju Hrvatske i BiH. Posebno su fokusirani na korporativne klijente, kojima nude sofisticirane financijske proizvode i usluge iz područja investicijskog bankarstva, uostalom, strategija im je usmjerenost prema korporativnim klijentima koji se šire regionalno i internacionalno i koji zbog toga imaju potrebu za individualnim konzultacijama kao i ‘tailor made’ prilagođenim proizvodima i uslugama. Sve to izjavo je prilikom preuzimanja vodstva i od tada – šuti. Politika je, kažu nam u banci, da se s javnošću ne komunicira.

Zanimljivo, osim HNB-a ni drugi sugovornici o banci nisu željeli pričati ‘uz potpis’, iako o njoj nemaju ružnih riječi. Jedan od njih kaže da ta banka u Hrvatskoj nikad nije vidjela potencijal ni tržište dovoljno veliko za istinski isplativi operacije, one koje u jednom potezu donose milijarde. To su prepustili talijanskim i austrijskim bankama. Ono što im je zanimljivo jesu veći poslovi poput državnih infrastrukturnih ili onih sa Zagrebačkim holdingom, to su već kapaciteti s kojima se banci isplati raditi. No banka nije prisutna ni u mnogim drugim, većim i zanimljivijim zemljama od naše, primjerice u obliku klasičnih poslovnica nema ni u Češkoj ili Poljskoj, ali zato je ima u Rusiji, koja je dovoljno velika da na licu mjesta privuče velike poslovne klijente, takve kakve u Hrvatskoj mogu pobrojati na prste jedne ruke. Predstavnitvstvo je posve dovoljno da upeca veće poslove (privatne ili javne), koje će odraditi investicijska divizija banke, najčešća ona u Londonu, New Yorku ili Singapuru. Donja granica vrijednosti biznisa (osim konzultantskog, koji je, razumljivo, jeftiniji) kreće se oko 300 do 500 milijuna eura.

Drugi nam sugovornik kaže da je predstavnitvstvo obično prijelazna faza na putu prema otvaranju poslovnice (to je, recimo, učinila BKS banka, koja je najprije otvorila poslovnice za ugovaranje poslova leasinga, potom i onih bankarskih), ali Deutsche Bank odlučio je ostati u početnoj fazi. Zato što smo premali. Glavni mu je cilj takozvano cross border financiranje, realiziranje komercijalnih poslova između banke u matičnoj zemlji i države u kojoj banku predstavljaju. Nije riječ samo o aranžiranju izdanja državnih obveznica (iako je uz kreditiranje države i poduzeća to sigurno najjunosnije), banka uz to ima cilj i svoj bankarski proizvod plasirati drugim bankama. Također, većina ovdašnjih banaka drži svoje račune u nekoj od podružnica Deutsche Banka.

• Ono što ih pokreće jest financiranje velikih projekata, koji se financijski dogovaraju na međunarodnoj razini, bez obzira na to je li riječ o državnim ili korporacijskim poslovima – zaključuje naš sugovornik.

Treći izvor, međutim, nema iluzija o interesima te banke u Hrvatskoj.

• Ona nam pomaže da se što brže i efikasnije zadužimo, bilo da je riječ o državi bilo državnim poduzećima. Predstavnitvstvo je ovdje posrednik koji priliku za svoju majku vidi u velikim poslovima poput državnih obveznica, korporativnih obveznica ili golemih kredita za infrastrukturne projekte. Hrvatska im je glavna mušterija i polazište za slične poslove u regiji, recimo s BiH, Srbijom, pa i šire od bivše države. Zagrebački posrednički ured pomaže rastu našega javnog duga i rastu garancijskih obveza javnog sektora. Ili, ako hoćete još slikovitije, Hrvatska je narokman, a Deutsche Bank samo jedan od mnogih dilera koji nas održava na umjetnom, nekvalitetnom životu. No to nije njihov problem niti im je zadaća da nas opamete, ako mogu zarađivati na našoj gluposti i neradu, tko to ne bi učinio – rezigniran je naš sugovornik.

U vremenima kada se pitamo tko će prvi i kada otići iz recesije Hrvatske, čak i kada govorimo o bankarskome kapitalu, već i činjenica da se predstavnitvstvo tako velikog igrača s međunarodnog tržišta novca i kapitala nije zatvorilo, respektabilna je vijest.