Životopisi s dodanom vrijednošću

Industrijska strategija samo je parcijalno usklađena s obrazovnom i ne rješava paradoks: raste nezaposlenost, ali i nezadovoljstvo poslodavaca kvalitetom kandidata. Velik dio ključnog industrijskog dokumenta nije strategija, čak ni analiza, nego se zaustavlja na opisu stanja. Taj dokument ne daje precizne odgovore na pitanje ‘Then what?’, a poglavito ne na pitanje ‘Why not?’

Va iznimno važna dokumenta u posljednje vrijeme s pravom okupiraju javnost: nacrt prijedloga Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te nacrt prijedloga Industrijske strategije. Treba istaknuti da Industrijska strategija nije izoliran pokušaj državne vlasti na osiguranju gospodarskog razvoja. Sastavni je dio strategije pametne specijalizacije (uz inovacijsku strategiju, strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije te strategiju razvoja turizma), koja pak s energetskom strategijom, strategijom gospodarenja mineralnim sirovinama, strategijom poticanja investicija, strategijom razvoja poduzetništva i strategijom razvoja ljudskih potencijala čini osnovu strategije gospodarskog razvoja.

Koncentrirajući se isključivo na nacrte dviju predstavljenih strategija, opravdano pretpostavljamo da bi njihovo povezivanje trebalo dati odgovor i na važno pitanje postoji li neuskladenost tržišta rada i visokog obrazovanja. No umjesto strategije dobili smo, kako tvrdi kolega Ratko Mutavdžić, ‘puno stranica za analizu stanja’. Nažalost, velik dio dokumenta ne donosi ni analizu, već isključivo opis stanja. Često se inicijalna ideja analiziranja podataka i izvođenje poslovno vrijednih zaključaka u kompanijama svode samo na konsolidaciju i deskripciju podataka. Umjesto provođenja potpunog slijeda postavljanja pitanja ‘…What? So what? Then what?…’, zaustavljaju se na već prvom pitanju i tu analiza staje. Taj dokument sadrži hvale vrijedan pokušaj odgovaranja na prva dva pitanja, ali i nedovoljno precizne odgovore te što je još važnije nedovoljno odgovora na pitanje ‘Then what?’, a poglavito ne na pitanje ‘Why not?’

Tri najvažnija dijela dokumenta jesu poglavlja ‘Strateški ciljevi hrvatske industrije 2014. – 2020.’, ‘Prioritetna područja i mjere realizacije strateških ciljeva’ te ‘Provedba strategije’ i tu predlažem najveću doradu u smislu preciznosti i akcijskih planova/koraka. Primjerice, kad je riječ o pitanju zaposlenosti, Industrijska strategija pokazuje zabrinjavajuće trendove odnosa između radno sposobnog i radno aktivnog stanovništva. Dok se radno sposobno stanovništvo povećava (iako bi bilo zanimljivo proučiti i demografsku projekciju Državnog zavoda za statistiku), radno aktivno stanovništvo smanjuje se, pri čemu raste broj radno sposobnih koji se ne evidentiraju ni kao zaposleni ni kao nezaposleni.

Također, najviše osoba (više od 80 posto u 2012.) zaposleno je u pravnim osobama i upravo taj broj zaposlenih ima negativan trend te se smanjuje od 2009. To je odgovor na pitanje ‘What?’, no koji je odgovor na pitanje ‘So what?’, koji bi nas itekako trebao zanimati? Primjerice, od 2008. do 2012. broj radnih mjesta smanjio se za 159.884. Dakle, stanovništvo stari, a mladi ljudi odlaze u druge države u potragu za boljim poslom. U vezi s pitanjem nezaposlenosti Industrijska strategija ističe da se broj nezaposlenih od 2008. do kraja rujna 2013. povećao za 195.444. Statistički podaci pokazuju i povećanje broja novoosnovanih pravnih osoba, ali to nije povećalo stopu zapošljavanja, nego – nezaposlenost. Novoosnovane pravne osobe svojim su obujmom postale isključivo statistička činjenica bez dubljega gospodarskog sadržaja. Dakle, što mislimo poduzeti: ‘Then what?’

Te i druge negativne trendove identificira i Industrijska strategija, a ljudski kapital promatra u kontekstu ključnog čimbenika industrijske politike i tržišta rada. Tako se navodi: ‘(…) Politika kojoj je cilj povećati iskorištenost ljudskog potencijala trebala bi djelovati s aspekta: (…) povećanja stope aktivnosti stanovništva… povećanja stope zaposlenosti… osiguravanja usklađenosti ponude i potražnje… povećanja mobilnosti radne snage…’. Odgovor na to i mnoga druga pitanja treba pronaći u znanosti i obrazovanju. I u Industrijskoj strategiji navodi se da je ‘nužna integracija i koordinacija s politikama obrazovanja, zapošljavanja, poreza i plaća, prometa i profesionalne orijentacije…’

Vidljiva je parcijalna usklađenost industrijske i obrazovne strategije u pogledu planskog pristupa organizaciji upisnih kvota koje su odgovarajuće potrebama gospodarstva i cjeloživotnom učenju. Tako bi sustav obrazovanja odraslih, prema Industrijskoj strategiji, trebao biti najbrži u prilagođavanju gospodarskim potrebama, ali se ističe kako taj sustav nema ni dovoljnu financijsku potporu ni zadovoljene standarde kvalitete. Stopa zapošljavanja u 2012. najveća je u biotehničkim, a najmanja u društvenim znanostima.