Tijekom brojnih i burnih stoljeća ljudske civilizacije valjalo je, među ostalim, riješiti i problem opskrbe i čuvanja energije, bilo koje vrste. Pohrana energije neprestano je intrigirala inovatore, ali i sve obične korisnike bilo kojeg uređaja, kojih je s vremenom bilo sve više. Suvremeni način življenja suočava nas s potrebom pohranjivanja energije u vrijeme kada je ima dovoljno za vrijeme kada će je nedostajati. Primjerice, dnevna potrošnja energije premašuje noćnu, a zimska ljetnu. Noću, naime, uvijek raspoložimo viškom proizvedenom energijom, a danju se u ‘špicama’ potrošnje možemo suočiti i s osjetnim nedostatkom energije.
Rastom standarda i broja ljudi, brzim razvojem tehnologije, iscrpljivanjem fosilnih zaliha i sve većom potražnjom za energijom posezat ćemo sve više za njenim obnovljivim izvorima, poput vjetra i sunca, bez obzira na to što su i takvi izvori energije nestabilni i nestalni jer uvijek ovise o vremenskim uvjetima. Rješenje je, stoga, pohrana energije koju možemo ‘skladištiti’ na više načina, ovisno o specifičnim prilikama i potrebama. U posljednje vrijeme veliki je interes za pohranu električne energije. Za razumijevanje rada elektroenergetskog sustava važno je znati da taj sustav mora raditi u strogoj ravnoteži, smatra Hrvoje Keko, istraživač s Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’.
- U svakom trenutku sva proizvedena električna energija istodobno se mora i potrošiti. Svaka promjena potrošnje, pa tako i uključivanje obične rasvjete, utječe na proizvodnju nekoga generatora u umreženom elektroenergetskom sustavu. Misao vodila upotrebe spremnika električne energije vremensko je odvajanje proizvodnje i korištenja. Kada u sustavu postoji spremnik energije, proizvodnja i potrošnja mogu se vremenski odvojiti. U trenucima kada postoji višak proizvedene energije, ta energija može se spremiti u spremnik i kasnije iskoristiti. To je, naravno, povezano i s određenim gubicima – objašnjava Keko.
Do osamdesetih godina prošlog stoljeća jedini ozbiljniji oblik spremanja energije bile su reverzibilne ili crpne hidroelektrane. U Hrvatskoj postoji tek jedna takva, RHE Velebit nedaleko Obrovca. Tek se u osamdesetim godinama pojavio interes i za alternativne tehnologije pohrane energije (baterijske tehnologije, spremnici komprimiranog zraka), a devedesete su godine te početak novog milenija donijele širenje obnovljivih izvora energije. No proizvodnja iz tih izvora energije relativno se slabo vremenski podudara s potrošnjom. Uza spremnike energije može se ekonomičnije eksploatirati primarne izvore i povećati iskorištavanje energije iz obnovljivih izvora.
Upravo spremnici energije mogu pomoći u održavanju ravnoteže proizvodnje i potrošnje u sustavu, odnosno, mogu sudjelovati u regulaciji i rezervama. Spremnici mogu utjecati na investicije u mrežnu opremu, pri čemu korisnici usluga, krajnji kupci, dakle svi mi, sve to možemo osjetiti u kvaliteti usluge, komforu i dakako cijeni. Vezano uz tehnologije pohrane, idealan spremnik mogao bi vratiti svu energiju koju je preuzeo, bez ikakvih gubitaka, ali to je nažalost fizikalno nemoguće, smatra Keko.
