Situacijski zadana nova komedija Mire Gavrana ostaje u klasičnim dramskim okvirima, a redatelj Boris Svrtan nije joj dodao potrebne inventivnosti.
No u ovakvoj režiji i interpretaciji dijelom ostaju zarobljeni u klišeju, što je posljedica želje da se svaka žena prepozna u toj scenskoj priči. Situacijski je komad vrlo zadan, pa i nismo očekivali neku redateljsku koncepciju izvan gabarita klasične dramske situacije, ali malo više inventivnosti i razrađenosti redateljskoga koncepta bilo bi poželjno. Sladoled odnosno slastičarnica lokacijski je lajtmotiv koji veže ispreplitanje životnih situacija majke i kćeri, pa ga redatelj Boris Svrtan upotrebljava kao motiv u pauzama izlazaka glumica na scenu tako da snimljeni glas navodi podatke o porijeklu te slastice.
Odabir glazbe prati razdoblja života odnosno 20. stoljeća kroz koja nas vodi slijed životnih zbivanja protagonistica, i nije uvijek najsretniji, ali prati prilično nerazrađenu režiju, koja je više na razini nekih funkcionalnih rješenja popunjavanja međuprostora dok glumice ulaze i izlaze na scenu, nego što bi bila na tragu nekoga prisutnijega koncepta. Pohvalila bih scenografiju i naročito kostimografiju (Jasmina Pacek), koja, uvijek u sivoj boji, u gotovo svakoj novoj sceni odijeva glumice u novi kroj, novi tip odjeće, varirajući tako njihov, uvijek esencijalno isti odnos majke i kćeri. Glumice, Mladenca Gavran kao majka i Ana Vilenica kao kći nisu razočarale, premda je bilo oscilacija u glumi.
