-
Kao lobist HUP-a možete li reći je li ovaj prijedlog Zakona trijumf poslodavaca, s obzirom na to da se sindikati žestoko bune? Mislim da je to svjetonazorsko pitanje, jer se i- nako posljednjih godina dana u našem društvu uglavnom bavimo takvim pitanjima umjesto da rješavamo nagomilane gospodarske i socijalne probleme. Dakle, promjene uopće nisu radikalne. Imate jednu relativno malu promjenu vezanu uz odredbe o radnom vremenu, a to je njegova fleksibilizacija. Radno vrijeme ostaje 40-satno, a razlika je u tome što smo do sada imali preraspodjelu o kojoj je do 48 sati odluku donosio poslodavac, a iznad 48 sve do 60 sati to je mogao učiniti jedino uz suglasnost radnika i sindikata. Sada se predlaže da se o preraspodjeli do 56 sati mogu dogovoriti poslodavac i radnik, bez sindikata. To su te promjene, ali i dalje ostajemo na razini 40-satnoga radnog vremena tjedno, iako je to, s obzirom na to da je ugrađena stanka, realno 37,5 sati. Sve dulje od 40 sati tjedno, a što u preraspodjeli nije kompenzirano slobodnim danima ili satima, ostaje plaćeni prekovremeni rad. Ostaje da prekovremeni rad na razini godine bude 180 sati, a kolektivnim ugovorima to se uz suglasnost sindikata može povećati na 250 sati. Intenzivniji bi rad, kao i do sada u turizmu, mogao trajati najdulje do tri mjeseca. Jednostavnija organizacija radnog vremena traži se i u nekim drugim djelatnostima izloženima tržišnim oscilacijama. Dakle, sve u svemu, nema nekih velikih promjena.
-
Ali se razvlašćuje sindikat! Tako je, sindikat više nema potpunu kontrolu nad organizacijom radnog vremena i zato mislim da je to više svjetonazorsko pitanje. Umjesto toga poslodavcima se daje veća sloboda, ali i odgovornost za organizaciju radnog vremena. Mislim da uz uvažavanje interesa radnika i sindikata to i ulazi u njihovu ovlast.
-
Prije bi se moglo zaključiti da je to ipak više pitanje interesa nego svjetonazora. Pa interesa sindikata, ali i poslodavaca kao dvaju kolektiviteta. Ali to neće u svim situacijama previše utjecati na sindikate. U velikom broju sektora, osobito u privatnim, nemamo organizirane sindikate i tu se poslodavcima javlja problem, jer ako ne postoji mogućnost preraspodjele bez sindikata, onda oni ne mogu početi s preraspodjelom. Zato su praktično prisiljeni potaknuti osnivanje sindikata, što je mimo svake logike, pa je to i za poslodavce interesno, ali i svjetonazorsko pitanje. I sad se diže galama o tome, a realno to nije nikakva ozbiljna fleksibilizacija.
-
Jesu li druge promjene išta dublje? One su vezane uz program zbrinjavanja viša radnika. Postupak se pojednostavljuje, neće postojati obveza izrade programa, nego će se moći samo razmjenjivati informacije. Ni do sada taj jedan papir ionako više-manje nije ništa značio, nego ga je trebalo dostaviti Zavodu za zapošljavanje, a zavodi do sada ionako nikad nisu ništa poduzeli na temelju tih papira. Dakle, to je bilo više forma koja je sada pojednostavljena. Osim toga, otvara se malo širi prostor za rad putem agencija za privremeno zapošljavanje. Međutim, pri svemu tome ne treba zanemariti promjene koje su u korist radnika i sindikata. Tako se predlaže produljenje zastare s tri na pet godina, jača se pozicija sindikata u odnosu na radnička vijeća, proširuje se krug osoba za otkaz kojima treba suglasnost radničkog vijeća ili sindikata, otežava se otkazivanje kolektivnih ugovora i ponovno u taj zakon vraćaju odredbe o produljenoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima. Zapravo, čini mi se da je Ministarstvo uz određene promjene nastojalo zadržati postojeću interesnu ravnotežu.
-
Hoće li ZOR zacemtirati promjene u javnoj upravi za koju vrijedi Zakon o službenicima, a gotovo ga je nemoguće promijeniti? Upravo suprotno, jer paralelno ide zakon koji će se odnositi na državne službenike. Koliko sam informiran, taj bi zakon trebao približiti uređenje radnih odnosa u državnoj upravi i onih u privatnom sektoru.
-
Tek će to izazvati sindikalnu revoluciju. Pa zato su se sindikati i mobilizirali, dakle i oni iz javnog sektora na koje se ZOR uopće ne odnosi. Sindikati javnih službi razmišljaju: ‘Ako prođe mala promjena u tome, onda smo mi na redu!’ Zato prvi put imamo jedinstvo sindikata.
-
Ali u smislu zakonske regulative nema jedinstva javnog i privatnog sektora… To je jedan od problema. U državnom i javnom sektoru gotovo je nemoguće dobiti otkaz. Visoka je sigurnost i stabilna plaća, pa čak i viša nego u privatnom sektoru. I u drugim tržišnim ekonomijama javni je sektor zaštićeniji, ali ima niže plaće. Kod nas su pak u privatnom sektoru i niža razina zaštite i niže plaće. No još je veći problem s trećim segmentom. To je 375 tisuća nezaposlenih, ali i bar još 150 tisuća neevidentiranih, obeshrabrenih za tržište rada, dakle više od 500 tisuća ljudi koji su isključeni iz bilo kakvog oblika zaštite. Njih bi trebalo uključiti u tržište rada i tako generirati rast BDP-a potreban za financiranje mirovina, zdravstva, školstva i druge javne potrošnje.
-
Privatni sektor ni dosad nije imao nekih većih problema u otkazivanjima radnicima. Ovisno o tome kako se tko snašao. Neki zaista nisu imali mnogo problema, ali još imate velik broj radnih sporova koji su dosta skupi i dugotrajni i zbog kojih poslodavac propadne.
Tek će novi zakon o službenicima izazvati pravi sindikalni revolt
Je li to problem radnog zakonodavstva ili ipak pravosuđa? I jednog i drugog. Norme su relativno zahtjevne, a postupci vrlo složeni. Posljednji smo put nešto ozbiljnije reformirali Zakon o radu 2003. Radilo se o otkaznim rokovima, otpremninama, bila je to jedna mala fleksibilizacija. Od tada smo se samo formalno prilagodavali EU s veoma nejasnim normama, primjerice kod odredbi o radnom vremenu. One su toliko zahtjevne da poslodavac nema vremena proučavati kako organizirati radno vrijeme, kakve sve odluke donositi itd. Onda velik broj poslodavaca krši te norme, neki to znaju, neki to čine nesvjesno, a sankcije su veoma visoke.
Vlada kaže da će se ZOR-om očuvati radna mjesta i potaknuti zapošljavanje. Mogu li se jednim zakonom ostvariti takva očekivanja? Na simboličnoj razini to je iskaz spremnosti Vlade da neke stvari učini kako bi olakšala poslovanje. Inače, sam zakon ne može biti presudan. On se obično klasificira između četvrtog i šestog mjesta među preprekama investicijama. Prema tome, on jest jedan od faktora stvaranja investicijske klime, ali ove promjene daleko su od toga da se kod nas dogodi preokret. Zato kažem da je to simbolično pitanje, jer to može biti simbol u promjeni pristupa rješavanju naših gospodarskih i socijalnih problema i poruka investitorima da smo mi ipak spremni krenuti u reforme.
Je li ipak trebalo ići u dublje promjene? Bio bih skloniji tome. Kad-tad pojavit će se potreba za novim promjenama ZOR-a. Ali to je ipak političko pitanje, pitanje Vladine procjene što se može promijeniti. Primjerice, htjeli su postići veće promjene u sustavu otpremnina, međutim, protiv su bili i sindikati i poslodavci. Sindikalisti zato što bi te otpremnine bile manje, a poslodavci jer bi to njima značilo dodatni trošak, pa se od toga odustalo. Otpremnine su stoga i dalje relativno visok trošak u trenutku kad je poslodavcu teško, kad i onako nema novca, a mora iznaći sredstva i za njih. Međutim, mislim da bi uz relativno teške interesne promjene, za koje treba vremena, odmah trebalo provesti brojne pravnotehničke promjene – učiniti zakon jednostavnijim i razumljivijim i radnicima i poslodavcima. Nažalost, jednogodišnji pokušaji rasprava i o takvim pitanjima završavali su svjetonazorskim sukobima o tome tko je kriv za stanje u kojem se nalazimo.
Je li Prijedlog ZOR-a zapravo nastavak mlake politike ove vlade? I prije dvije godine javno sam istupao s tezom da su nam potrebne promjene. Tada je službena Vladina politika smatrala da one nisu potrebne. Zato je ovaj zakon ipak znatan pomak. Službom se da Vlada mora biti odlučnija. Primjerice, cijela 2012. besmisleno je potrošena na pregovore o smanjenju plaća u javnom sektoru za tri posto, božićnica i nekih drugih dodataka. U međuvremenu su nam kreditne agencije srušile kreditni rejting, a trošak tog rušenja, prema nekim analizama, na godišnjoj je razini dvije milijarde kuna, dok su uštede bile nekoliko stotina milijuna kuna. A da su plaće početkom 2012. smanjene tri posto, vjerovatno bi se izbjeglo rušenje kreditnog rejtinga.
Koje bi bile konkretno mjere kojih sad nema u ovom zakonu? Pojednostavnjenje otkaza ugovora o radu, osobito poslovno uvjetovanog otkaza gdje sad poslodavac mora, osim što je prestala potreba za radnikom, dokazati da je to bilo iz organizacijskog, gospodarskog ili tehničkog razloga. Onda to procjenjuje sudac koji možda nikad nije vidio kako teče neka proizvodnja i može donijeti odluku na temelju pogrešnih predodžbi. Drugo, moramo napraviti jako bitnu razliku između malih i velikih poslodavaca. Sad imamo sustav koji nameće jednaka pravila svima. To je potpuno neracionalno. Primjerice, frizerka ne popuni obrazac pravilno i odmah ju se sankcionira iako nema iste poslovne mogućnosti kao velike tvrtke. I u drugim slučajevima imamo nejasne uvjete otkaza u radu. Zato bi u sljedećim izmjenama trebalo ići u smjeru da poslodavcu bude jasnije što u određenim slučajevima treba činiti.
Nedostaje li nam Schröder koji je donosio nepopularne mjere od kojih plodove ubire Angela Merkel? Pa jasno. Nisu Nijemci oduševljeni što imaju nesigurne i slabo plaćene mini postove, što su godinama imali zamrznute plaće, ali su zato uspjeli s izvozom i imaju stabilno gospodarstvo. Sad već mogu ići na promjene kojima će povećati plaće i domaću potrošnju. Mi nemamo ništa. Nas nužno čeka razdoblje veoma nepopularnih mjera u javnoj potrošnji, odnosno u mirovinskom i zdravstvenom sustavu te u državnoj upravi i javnim službama. To su sektori koji su do sada bili relativno nedodirnuti. Jedan Škot rekao nam je da smo mi ondje gdje su Britanci bili prije Margaret Thatcher: velik javni sektor, mnogo državnih poduzeća… Morate imati vodstvo koje je spremno odgovoriti na izazove trenutka. Primjerice, znali smo da imamo proračunski deficit, međutim, opet smo donijeli proračun za koji smo znali da ne prolazi europske kriterije. Čemu to onda služi kad znate da ćete to ubrzo morati popravljati. To je pitanje i preuzimanja odgovornosti onoga tko je izabran da donese i nepopularne mjere, baš kao Schröder i Thatcher.
