Ono što se zna o Industrijskoj strategiji budi nadu. Napravljen je, za hrvatske prilike, hrabar dokument. Bit će najgore ako ga politička i stručna javnost budu ignorirale. Tko se ne slaže, nek ponudi nešto bolje industriju, a onda i društvo u cjelini. Industrijska strategija traži povećanje izvoza do 2020. od 30 posto i promjenu u strukturi u korist izvoza proizvoda visoke dodane vrijednosti. Hrabrost predlagatelja Strategije ogleda se i u spremnosti da ih ‘iscipelare’ tržišni fundamentalisti koji su spremni ‘baciti kroz prozor’ svakoga tko se usudi spomenuti koje bi industrijske djelatnosti bilo dobro dodatno poticati. I koji naivno traže iste uvjete za sve, uzimajući pritom samo domaće prilike. Većina onih koji su već počeli pljuvati Industrijsku strategiju a da je nisu ni pročitali, nikad nisu radili u industriji pa onda i ne znaju kako je to boriti se na svjetskoj sceni s konkurencijom koja je u matičnoj zemlji proglašena strateškom djelatnošću i prima razne subvencije. Hrabro je bilo izdvojiti farmaciju, metaloprerađivačku ili računarsku proizvodnju, a izostaviti prehrambenu industriju. Pozornost zaslužuju i kriteriji modela vrednovanja poddjele: profitabilnost, izvoza orijentacija i veličina. Pri čemu je rast izvoza ključna odrednica gospodarskog rasta!
Još otkad se Radimir Čačić uoči izbora 2000. godine zahtijevao otvaranje 200.000 radnih mjesta, nije bilo političara koji se usudio kvantificirati ciljeve koje želi postići. Politički je oportuno zamotati ciljeve u opisne nebuloze (povećanje konkurentnosti, veće zapošljavanje, strukturne reforme…). Kad u strategiju napiše neke brojke, novinari i politički protivnici uvijek te poslije mogu pitati jesu li brojke dostignute ili nisu. Vlasnici tvrtki to svaki mjesec pitaju svoje menadžere. Političari su si izborili pravo da im nitko ne kontrolira prolazna vremena. Upravo zato treba pohvaliti Vrdoljaka i suradnike na brojkama. Dok industrijska proizvodnja pada, u Industrijskoj strategiji stoji obveza rasta prema prosječnoj stopi od 2,85 posto. Tu je i obveza 85 tisuća novozaposlenih do kraja 2020., od kojih najmanje 30 posto visokoobrazovanih. I, što je najvažnije, napokon je sazrela svijest da samo izvoz može spasiti industriju, a onda i društvo u cjelini. Industrijska strategija traži povećanje izvoza do 2020. od 30 posto i promjenu u strukturi u korist izvoza proizvoda visoke dodane vrijednosti. Hrabrost predlagatelja Strategije ogleda se i u spremnosti da ih ‘iscipelare’ tržišni fundamentalisti koji su spremni ‘baciti kroz prozor’ svakoga tko se usudi spomenuti koje bi industrijske djelatnosti bilo dobro dodatno poticati. I koji naivno traže iste uvjete za sve, uzimajući pritom samo domaće prilike. Većina onih koji su već počeli pljuvati Industrijsku strategiju a da je nisu ni pročitali, nikad nisu radili u industriji pa onda i ne znaju kako je to boriti se na svjetskoj sceni s konkurencijom koja je u matičnoj zemlji proglašena strateškom djelatnošću i prima razne subvencije. Hrabro je bilo izdvojiti farmaciju, metaloprerađivačku ili računarsku proizvodnju, a izostaviti prehrambenu industriju. Pozornost zaslužuju i kriteriji modela vrednovanja poddjele: profitabilnost, izvoza orijentacija i veličina. Pri čemu je rast izvoza ključna odrednica gospodarskog rasta!
