GENERATORI PADA Državne investicije neće biti dovoljne za rast BDP-a

Recesija bi ove godine trebala skončati. No ni rast BDP-a od najoptimističnijih 1,3 posto, koliko prognozira Vlada, neće pokriti rast troškova za plaćanje kamata na dug.

Kada isčitavate brojke, čini vam se kao da ste zapeli u binarnom sustavu – ili je jedan ili je nula. Povremeno i nešto između. Tek rijetko više od jedan. Ne, nije riječ o temeljima informacijske tehnologije, riječ je o stanju hrvatskog BDP-a. Kako god ga proučavali, ukupno ili prema pojedinim komponentama, kreće se na razini statističke pogreške. Osim investicija, koje bi u drugoj polovici mandata napokon mogle postati nešto više od magle. No neće biti previše privatnih investicija koje završavaju (i) u izvozu, dogodit će nam se samo one državne, čiji je domet vrlo, vrlo ograničen.

Da se razumijemo, odlična je stvar što će se recesija (vjerojatno) u službenim statističkim evidencijama napokon zaustaviti. Dobra je što će se (možda) prekinuti otrovni lanac pesimizma i beznada. Bilo je i vrijeme. No gospodarski se rast ne zaslužuje takvim zvati, bez obzira hoće li biti 0,1 posto, koliko ga u prosjeku vide bankarski ekonomisti, ili 1,3 posto s koliko računa Vlada. Ništa od onoga što će se BDP-u događati u 2014. (a i u srednjem roku) nije dovoljno da nas vratiti u igru. Baš kao što to ne bi uspjelo radniku koji je nakon pet godina rada bez plaće napokon dobio, ali tek četvrtinu nekadašnje vrijednosti. Čak i kada bi rasli prema planu vladajućih, još uvijek će nedostajati oko 2,5 postotnih bodova samo za plaćanje kamata na dug.

No čaša nikada nije samo napola prazna. Recesija je jedinstvena prilika da pretumbamo poredak u strukturi BDP-a, u kojoj osobna i državna potrošnja čine oko 80 posto. Ono malo rasta što se očekuje ove godine dogodit će se zbog druge dvije komponente – rasta investicija i rasta izvoza. No s obzirom na to da je njihov udjel u BDP-u premašen, Hrvatska ostaje jedina zemlja u okruženju bez istinskog oporavka. Potvrđuju to i ekonomisti, koji se gotovo natječu u negativi.

Elizabeta Sabolek Resanović, analitičarka u Raiffeisen banci, i ove godine očekuje stagnaciju. – Potrošnja privatnog sektora sputana je procesom razduživanja, nepovoljnim demografskim kretanjima, niskom stopom zaposlenosti i rastom nezaposlenosti. Stoga se očekuje blagi negativan doprinos osobne potrošnje. Država ove godine ulazi u proceduru prekomjernog deficita, u kojoj će Europska komisija Hrvatskoj postaviti cilj izlaska iz procedure do 2016. godine i time će poticaj za reforme u javnim financijama doći izvana. S obzirom na iscrpljenost potencijala za rast prihoda proračuna, najveći dio prilagodbe očekuje se na rashodovnoj strani pa je neizbježan negativan doprinos državne potrošnje rastu BDP-a – očekuje Sabolek Resanović.

I glavni ekonomist SG Splitske banke Zdeslav Šantić na istome je analitičkom tragu. Dogodit će nam se blagi pad osobne potrošnje zbog nastavka epizode nepovoljnih trendova na tržištu rada (niža zaposlenost, pritisci na realno smanjenje plaća), povećanja međustope PDV-a i trošarina te izostanka rasta potražnje stanovništva za kreditima. Fiskalna konsolidacija mogla bi dodatno smanjiti raspoloživi dohodak kućanstava za potrošnju (smanjenje plaća u javnom sektoru i određenih socijalnih transfera kućanstvima).

Državna će se potrošnja smanjiti zbog ulaska u proceduru prekomjernog deficita. Za očekivati je da bi Komisija polovicom godine mogla zahtijevati dodatne prilagodbe, pogotovo ako proljetne prognoze ukažu na daljnji pad gospodarske aktivnosti. U takvim okolnostima za očekivati je da će se većina tih eventualnih dodatnih prilagodbi morati ostvarivati na rashodovnoj strani proračuna – uvjerava Šantić.

Sabolek Resanović, međutim, ne vidi ni rast investicija, koje ponajviše ovise o investicijskoj klimi i fiskalnom opterećenju. U fiskalnoj konsolidaciji ne može se očekivati rasterećenje poduzetnika, pa ni znatni pomaci u investicijskoj aktivnosti, stoga očekuje stagnaciju ili u najboljem slučaju njihov blagi pozitivan doprinos. Ni izvoz neće biti aktivniji – proces predstavljanog nagodbi kao i restrukturiranje manjkavo konkurentnih izvoznih poduzeća još nisu dovršeni pa se ne očekuju ni rast proizvodnje ni izvoza robe. – Negativan doprinos izvoza robe mogao bi djelomično biti ublažen izvozom usluga. No mogućnosti rasta izvoza preko rasta turizma i transporta iziskuju znatno povećanje investicija – poentira Sabolek Resanović, a Šantić investicijama ipak daje šansu.

Investicije su jedina kategorija koja bi mogla ostvariti rast, dijelom zbog toga što je razina kapitalnih investicija u realnim iznosima niža nego primjerice 2003. godine. Ipak, dinamika rasta mogla bi biti ograničena zbog visokih administrativnih barijera i visoke cijene kapitala – tumači Šantić, koji se slaže s kolegicom da će izvoz na ukupni BDP vjerojatno utjecati negativno, jer će u prvoj polovici godine još biti vidljive posljedice izlaska iz Cefe.

Slaba potražnja na većini tržišta EU i niska konkurentnost domaćih proizvođača dodatno će oslabjeti naše izvozne šanse. Šantić misli da je moguće očekivati i rast uvoza zbog uklidanja dijela protekcioništih mjera na domaćem tržištu ulaskom u EU kao i rast uvoza kapitalne opreme zbog kakvog-takvog dinamiziranja investicijske aktivnosti. Prihodi od izvoza usluga, ponajviše turizma, i ove bi godine mogli blago porasti.

Hrvoje Stojić, glavni analitičar Hypo banke, čije su prognoze uobičajeno u najvećim minusima, skreće pozornost na trud HNB-a da novim otpuštanjem likvidnosti dinamizira proizvodnju, ulaganje i izvoz. Iako su milimetarski pomaci u kreditiranju poduzeća donekle vidljivi, Stojić upozorava da najprije treba dovršiti bitku s nenaplativim plasmanima (u realnom sektoru, ne u bankama) i proširiti bazu financijskih izvora za financiranje malih i srednjih poduzeća.

Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta upozorava da se Hrvatska dugoročnije počinje suočavati s novim ‘nametom’, kamatama na javni dug. Samo za tu namjenu treba nam najmanje 3-3,5 posto rasta BDP-a. Takav je rast nemoguć bez kapitala, a povoljnoga kapitala nema jer je hrvatska premija rizika usamljeno visoka. Drugi je problem to što Hrvatskoj kronično nedostaje privatnih investicija u izvoznu proizvodnju. Štoviše, jedina smo zemlja u širem okruženju koja neprekidno gubi izvozni tržišni udjel na svim važnijim tržištima, uključujući Njemačku.

Dok to ne promijenimo perspektiva prosječnog rasta hrvatskog BDP-a u srednjem roku kretat će se oko jedan i pol do dva posto. Državne investicije neće pomoći promjeni strukture generatora rasta, a dosadašnjom smo politikom stigli do točke u kojoj prodajemo imovinu da bismo održali makroekonomski okvir – zaključuje Lovrinčević.

Dok konkurentnost rapidno erodira, vlast se drži isključivo pasivne prilagodbe, kakva je i smanjenje doprinosa. Analitičari se slažu da su takvi potezi nužni, ali ne i presudni. U situaciji raspada proizvodne strukture premalo je poteza na strani inovacija, novih proizvoda, tehnološke opremljenošću. Bez toga se konkurentnost još dublje urušava, a bez nje neće biti ni zdravih temelja rasta. Ni ove ni idućih najmanje pet-šest godina.