Što bi gazda neke tvrtke napravio svom direktoru maloprodaje Marasu kad bi ovaj preko novina, a ne internom procedurom, tražio da se ispitaju poslovi za koje je zadužen direktor financija Linić?
Zamislimo da je Vlada uprava neke velike korporacije. Što bi se dogodilo šefu maloprodaje Marasu da javno, u medijima, traži kontrolu kako posluje direktor financija Linić. Da mu je gazda Todorić, Vlahović ili Tedeschi (ili bilo koji drugi poduzetnik), letio bi naglavačke iz tvrtke. Ne zato što upozorava na moguće nezakonitosti u tvrtki, nego zato što prljavo rublje iznosi u javnost i tako šteti interesu tvrtke (Vlade, ali i SDP-a kao stranke). U biznisu se takve stvari rješavaju tiho, a o poraženome se izda priopćenje da odlazi iz tvrtke na vlastiti zahtjev. A on sâm naglasi da kreće ‘u nove izazove’. I na tome završi.
Ili drugi slučaj. Zamislimo da je Radimir Čačić još zaposlen u tvrtki HNS koja se bavi, recimo, proizvodnjom bezalkoholnih pića. I onda bivši predsjednik uprave Čačić ode do konkurentskog proizvođača pića Bandića i dogovara s njim zajednički nastup na tržištu. Bez znanja aktualne šefice. U biznisu nezamislivo. Savjetnik Čačić također bi ‘letio kroz prozor’.
Ili treći slučaj, kad predsjednik uprave holdinga HDZ Karamarko na lokalnoj televiziji dovodi u pitanje kvalitetu proizvoda koji na tržištu nudi njegov konkurent iz obiteljske tvrtke ‘Bandić & Co.’. U poslovnom svijetu – nezamislivo. Konkurenti na tržištu mlatić će se i iznad i ispod stola, rušiti jedan drugome cijenu raznim akcijama, davati povoljnije uvjete distributerima i trgovcima… ali nikad, doista nikad, neće javno pljuvati po konkurentu osobno ili po njegovu proizvodu ili usluzi.
Zašto su biznismeni, uza sve svoje mane, egotripove, poteze na rubu ili preko ruba zakona, moralne vertikale u odnosu na političare? Možda je najvažniji razlog to što su tvrtke na čijem su čelu u nečijem vlasništvu. Bilo da je riječ o pojedincu poduzetniku, investicijskom fondu ili čak i brojnim malim dioničarima. Čiji profiti ovise o svakodnevnom rezultatu na tržištu. I mjerljivi su na dnevnoj, tjednoj i godišnjoj razini. Političke stranke nemaju jasnog ‘vlasnika’. A na tržištu su jedanput u četiri godine. I baš ih briga za štetu koju u međuvremenu nanose.
