Izgubio sam sporove, ali dobio sam kapitalnu informaciju. I u Strasbourgu, kao i u Hrvatskoj, izbjegavaju rješavati bit problema otkrivanjem proceduralnih pogrešaka.
Prema mišljenju časnih sudaca, to što sam o stanju svog predmeta pitao novinarskim upitom predsjednika Upravnog suda nije me oslobodilo obveze da upotrijebim domaći pravni lijek prije nego što sam se usudio obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava.
U travnju 2007. Ministarstvo pravosuđa, a u svibnju 2008. Ministarstvo financija odbili su odgovoriti na dva ‘nezgodna’ novinarska pitanja. Pitanje Ministarstva pravosuđa bilo je koliko je ministara članova u dva ili više nadzornih odbora u trgovačkim društvima, a drugo Ministarstvu financija koliki su godišnji prihodi državnog proračuna od rudarskih i koncesijskih naknada.
I tek prije tri tjedna (nakon šest godina) na web-stranici Međunarodnog suda u Strasbourgu objavljena je konačna presuda o ministrima u nadzornim odborima. O odbijanju tužbe na istom sudu zbog uskraćenog odgovora na pitanje koliki su prihodi od koncesijskih i rudarskih naknada dostavljena mi je malo prije samo obavijest (bez obrazložene pisane odluke propisane člankom 45. Konvencije).
Spomenuta presuda i pismo o odbijanju tužbe zapravo znače da sam na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu izgubio oba sudska sporova. Treba, međutim, poštano priznati da sam ja kriv što sam izgubio te sporove. Na Međunarodnom sudu uvijek budni suci uočili su moj proceduralni propust.
Nije im promaknulo da sam ‘posebno propustio uložiti žalbu u skladu s člankom 218/2. Zakona o upravnom postupku, što mi je moglo osigurati učinkovitu mogućnost da će upravni postupak biti ubrzan i zahtjev riješen’.
To što sam o stanju svog predmeta pitao novinarskim upitom predsjednika Upravnog suda nije me oslobodilo obveze da upotrijebim spomenuti domaći pravni lijek prije nego što sam se usudio obratiti Međunarodnom sudu za ljudska prava.
I, eto, zbog toga mojeg propusta Međunarodni sud presudio je, ‘pretpostavljajući čak i to da je ovdje bilo razloga da mu se podnositelj obrati, da tužbu treba odbaciti u skladu s člankom 35. §§ 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova u svojoj državi’ (vidi presudu).