Home / Tvrtke i tržišta / Niska burzovna baza

Niska burzovna baza

Cijena američke ekspanzivne monetarne i fiskalne politike morat će se platiti jednog dana, no za postojanje balona na tržištu dionica danas nema dovoljno dokaza.

U kraćem je roku, od završetka recesije 2009., američki BDP nominalno narastao za oko 10 posto, a S&P 500 za 160 posto, pa se tu vjerojatno krije teza o balonu. U posljednjih pet godina prihodi tvrtki uvrštenih u S&P povećani su za ukupno 20 posto, ali njihova je dobit otišla gore za čak 600 posto! O čemu je ovdje riječ? Budući da se u zadnjoj recesiji dobit tvrtki urušila iznadprosječno oštro, za 85 posto, a cijene njihovih dionica prepolovile (veći pad zabilježen je samo od 1929. do 1932.), stvorila se riječko viđena niska baza u dobiti i cijenama na burzi. Nakon što je nastupio ekonomski oporavak, i dobit i dionice brzo su se vraćali po visokim stopama, nadoknađujući pad iz recesije. Vidimo i da u kraćem roku cijene dionica samo prate kretanje dobiti svojih tvrtki.

Sljedeća moguća definicija balona na tržištu dionica povezana je s njihovom valuacijom. Vjerojatno nema mnogo spora o tome da je riječ o situaciji u kojoj cijene dionica porastu mnogo iznad svoje fundamentalne, fer vrijednosti. Ostatimo za sada po strani to da zapravo nitko ne zna što je točno fer vrijednost jer dionice/cijela poduzeća vrijede onoliko koliko je netko spreman platiti za njih, što će u nekim tržišnim uvjetima biti više, a u drugima manje.

Držimo li se mjerljivih varijabli, možemo govoriti o balonu ako je u trenutačnu vrijednost dionica na burzi uračunat budući rast prihoda i dobiti koji jako nadmašuje rast koji je zabilježen u bližoj ili daljnjoj prošlosti. U tom kontekstu moglo se s velikom vjerojatnošću tvrditi da je npr. američko tržište dionica 1999./2000. ili hrvatsko 2007. bilo znatno precijenjeno pri omjeru tržišne cijene i dobiti po dionici (P/E) od 30 do 35. Takvo je tržište vjerojatno napuhano jer P/E od 30 do 35 implicira rast prihoda i dobiti poduzeća od 15 do 20 posto na godinu, i to u sljedećih 10 godina, što je dvostruko veća stopa od onih zabilježenih u prijašnjim desetogodišnjim razdobljima, dakle nije realna. Pri trenutačnom omjeru P/E od oko 18 američke dionice svakako nisu jeftine jer je dugoročni prosjek tog pokazatelja od 15 do 16, ali isto su tako daleko od razina na kojima nedvojbeno možemo govoriti o balonu u odnosu na njihovu fundamentalnu vrijednost.

Opatnost navodno prijeti i od visine duga. Prekomjerni dug nipošto ne može povoljno utjecati na dugoročan razvoj, no još nitko nije otkrio gdje su granice nakon kojih dug postaje neodrživ, pogotovo za visokorazvijene zemlje. Dug Velike Britanije velik dio 18. i 19. stoljeća nikad nije padao ispod 100 posto BDP-a, a znao je rasti i do 250 posto. Tada je Britanija bila dominantna politička i ekonomska snaga svijeta. Očito je taj dug iskorištavala pametno. Stoga je od visine duga važnije znati može li ga zemlja financirati i što s njim radi.

Generator ubrzanog ekonomskog rasta čovječanstva u posljednja dva-tri stoljeća jest napredak znanosti i tehnologije (a to će biti i ubuduće). SAD je danas jedna od vodećih globalnih sila upravo na tom području. Taj je položaj zauzeo jer se umjesto u gradnju cesta i mostova koncentrirao na ulaganje u obrazovanje, istraživanje i razvoj. Često se zaboravlja da svijet samo zahvaljujući ekspanzivnoj monetarnoj i fiskalnoj politici (jeftin novac plus povećanje zaduženosti) nije zaglavio u depresiji gorjoj od one iz 1930-ih. Naravno da nije isključeno da je cijena koja će se zbog takve politike jednog dana morati platiti stvaranje balona na američkom (svjetskom) tržištu dionica, no zasad za njegovo postojanje jednostavno nema dovoljno dokaza.