ZBIJANJE REDOVA Otkrijte prilike za opstanak u recesiji i nov uzlet

Pričama prijatelja, kolega i ljubavnice ubijenog ekonomskog analitičara Vedrana Klepica gradi priču o suvremenom poretku, o hijerarhiji moći.

Mlada hrvatska dramatičarka Vedrana Klepica nakon izvedbi svojih tekstova u Australiji i Engleskoj te nekoliko postavljenih u Hrvatskoj prihvatila se režije svog teksta, već izvedenog na pozornici ZKM-a. Riječ je o vrlo kvalitetnoj drami koja u maniru postdramskog pisma elaborira svijet današnjih ljudi upletenih u strukture moći, odnosno u ekonomiju. U tom se tekstu Klepica bavi neoliberalnim tržišnim kapitalizmom i njegovim protagonistima, točnije igračima i pijunima. Nestao je i ubijen mladi ekonomski analitičar. Njegovi kolege, prijatelji, ljubavnica, bivša djevojka isprepleću se i pojavljuju u četiri dramska lika, dva muška i dva ženska, govoreći doslovce o svojim funkcijama u današnjem socioekonomskom poretku, odnosno hijerarhiji moći.

Oni su dio mašinerije koja ih u isto vrijeme proizvodi i jede, stvara i uništava, sve prema potrebi. Upravo kao što nam ekonomija i društvo funkcioniraju na načelu umjetne proizvodnje potreba, režirane proizvodnje da bi rasla moć (naoko) nevidljivih režisera igre. Takav je bio i život tragično preminulog ekonomskog analitičara. I svih ljudi s kojima je kontaktirao, a koji se pojavljuju na sceni. Svi su oni dio lažne mašinerije koja će za njih učiniti sve ako pristanu na pravila igre, ali ih isto tako u trenutku uništiti, jednostavno izbrisati iz sustava, odstupi li njihovo ponašanje od pravila igre.

Kvaliteta Klepićina teksta upravo je u tome što ogoljuje nemoć svakog pojedinca, sudjelovao on ili ne u strukturama moći, bavio se ekonomijom ili umjetnošću. Onaj naoko izvan sustava, koji o tim drugima govori, donekle je slobodan upozoriti na probleme, ali još ne može mijenjati njezina pravila.

Kad je riječ o režiji, hrabro je što se autorica prvi put prihvatila tako izazovnog zadatka koji svakako treba pohvaliti. Pristupila mu je oprezno, donekle koncertno, držeći se okosnica vlastitog teksta, što je sasvim logično za režijski prvijenac. Takav tekst, kvalitetan i slojevit, nudi mnogo mogućnosti za razne režijske koncepte i vizije, koji ovom prigodom nisu do kraja iskorišteni. Opet, ništa čudno za režijski prvijenac. Riječ je o kvalitetnoj interpretaciji, posebice izvrsnih glumaca.

Priče o otmicama priliku su filmima da se razmašu umijećem režiranja akcijskih scena. Ne i Tobiasu Lindholmu, koji je ideju o brodu koji otme skupina somalijskih gusara realizirao kao minimalističku dramu. Film umjesto akcije i nasilja nudi osjećaj straha i neizvjesnosti s kojim se hrva posada, predvođena kuharom Mikkelo, i šef tvrtke, rastrgan između želje da spasi svoje ljude, ali i sačuva tvrtku od bankrota i ograniči buduća piratska potraživanja koja rastu sa svakim uspjehom industrije otmica. Lindholm gradi film na dvije paralelne fronte, brodskoj i uredskoj, ujedinjene laganim ljuljanjem kamere. Poznati prostor postaje stran: vrijeme teče sporo, normalnost je na čekanju, nesigurnost raste sa svakom minutom. Nažalost, film ne razvije do kraja središnju premisu o pregovaranju pirata i poslovnjaka kao uobičajenoj poslovnoj transakciji; mudra je strategija scenariističkoga kontrastiranja pregovaračkog procesa s ljudskim licem aktera, no potonje se scene doimaju previše klišeizirano, kao da ne pripadaju Lindholmovu odmjerom filmu. Unatoč tome ‘Otmica’ je solidan film.