Marchionne Pokeraš u pregovorima dobio cijeli Chrysler ispod cijene

Pokeraš u pregovorima dobio cijeli Chrysler ispod cijene. Kad je Fiat prije nekoliko godina kupio udio u Chrysleru, to je za američku tvrtku bio pojas za spašavanje. No stvari su se promijenile i sad je Chrysler Fiatov način da izađe iz problema. Pristup Chryslerovu tržištu, resursima i gotovini, čak 12 milijardi dolara, bio je ključan za Marchionneove planove za brendove Alfa Romeo i Maserati.

Nova godina za neke je i prije početka donijela prve plodove premda će tek sljedeći mjeseci pokazati njihovu istinsku vrijednost. Fiotov šef Sergio Marchionne darovao si je na Staru godinu još jedan menadžerski uspjeh u karijeri uvjerivši američki sindikat zaposlenih u autoindustriji (UAW, United Automobile Workers) da Fiatu proda svoj udio od 41,5 posto Chryslera ‘ispod cijene’. Vrijeme bi, kao što neki analitičari primjećuju, moglo pokazati da je više bila riječ o osobnoj pobjedi nego o poslovnoj. Veliki pregovarač poznat po svojoj impresivnoj sposobnosti izvlačenja maksimuma iz svakih pregovora možda se zaletio, barem ako je vjerovati onim plašljivijim poznavateljima industrije.

Iako je sindikat tražio pet milijardi dolara i imao asu u rukavu, prijetnju da će dionice koje Marchionne silno treba ponuditi na javnoj dražbi ako se ne postigne dogovor, stari lisac uspio je na kraju cijeli paket dionica dobiti za samo 3,65 milijardi dolara, prikrivši tako Fiatu punu kontrolu nad dosadašnjim ‘partnerom’. Vrhunac je financijska konstrukcija prema kojoj će 1,9 milijardi doći iz samog Chryslera, stoga Fiat neće trebati svjež kapital. Doduše, Marchionne je posljednji paketić u vlasništvu sindikalnog mirovinskog fonda Veba procijenio na samo dvije milijarde, zbog čega su se dvije strane na kraju našle i na sudu u državi Delawareu, no taj će spor time biti prekinut. Fiat je sve to vrijeme zapravo kupovao Chrysler ‘na rate’, odnosno u manjima paketima, počev od inicijalnih 20 posto, a preostalih 41,5 posto bio je posljednji paketić. U trenutku kupnje sindikalni fond imao je 55 posto, Fiat 20, a ostatak su podijelile američka i kanadska vlada. Većinski udio Fiat je uzelo 2011. kombiniranom kupnjom Vebinih i državnih udjela, pri čemu je otplatio i sve Chryslerove dugove vladi SAD-a. Na ugovoreni iznos Talijani će dodati i 700 milijuna dolara u četiri godine koje će uplatiti Vebi; i završna računica od 4,3 milijarde bit će ispod tražene cijene. Ako sve prođe glatko, dogovor bi trebao biti i službeno dovršen do 20. siječnja.

Ujedinjena vlasnička struktura omogućit će nam potpunu provedbu vizije globalnog proizvođača automobila koji je istinski jedinstven zbog kombinacije iskustva, perspektive i tehno-loškog znanja – komentirao je kupnju Marchionne.

Dosad je američko-talijanski brak započet u jeku krize bio koristan objema stranama: Fiat je dobio prijeko potrebnu ekonomiju opsega i veliko američko tržište ušavši relativno jeftino u trećega najvećeg američkog proizvođača automobila, a taj je spašen od propasti. Kad je počelo prvo financijsko, pa i ‘realno’ rastakivanje 2009., sva tri američka proizvođača (General Motors, Ford) našla su se na koljenima i pred zatvaranjem pa je legendarni proizvođač u vlasništvu obitelji Agnelli nakon pomna razmatranja odlučio risirati i uskočiti u neizgledan aranžman. Chrysler je kao i GM službeno prošao stečaj koji je vodila država, no oba su simbola američke autoindustrije ubrzo izašla iz stečaja. Prvi je našao strateškog partnera u Fiatu, drugi se uz državnu financijsku pomoć iskoprcao iz živog blata. Potez Talijana ubrzo se pokazao mudrim, obje su se tvrtke spasile, no nedorečenost partnerstva trebala se riješiti prije ili poslije. Fiat je morao kad tad odlučiti želi li potpuno preuzeti Chrysler i integrirati dvije kulture ili dogovor tretirati kao privremenu aferu iz koje će se povući u nekom trenutku. Marchionne je tik pred kraju godine tu zagonetku odlučio potpuno razriješiti, sad se nameće pitanje šire opravdanosti tog poteza.

Ekonomski logika trenutačno je sasvim na Marchionneovoj strani, Fiat je taj koji se zapravo spašava jer s pomoću Chryslera smanjuje ovisnost o anemičnu europskom tržištu automobila i istodobno olakšava pristup američkome, koje je u posve suprotnom trendu. Grupacija je 2012. završila s 1,4 milijarde eura neto dobiti i Chryslerovim isključenjem iz te računice Fiat izgubio milijardu eura. Pola njegove ukupne prodaje ostvareno je u NAFTA-i, odnosno Sjevernoameričkoj zoni slobodne trgovine, što su dva podatka koja jasno ilustriraju Fiatovu trenutačnu ovisnost o Chrysleru. Upravo su njihovi brendovi poput Jeep SUV-a i Ram ‘pickupa’ veliki hitovi tržišta u snažnu oporavku koji se izvrsno prodaju i omogućuju Fiatu anuliranje slabih rezultata kod kuće koji bi ga dosad možda pokopali ili doveli na rub opstanka, kao što se događa konkurentima poput francuskog Peugeota. Natezanje je trajalo dvije godine i izravno utjecalo na razinu i veličinu ulaganja koje su zbog toga ‘šepale’ ili potpuno izostale. Tvornice u Italiji, govore procjene, i dalje su na samo 41 posto kapaciteta, a Fiat gubi udio na tržištu. U Zapadnoj Europi Talijani su pali sa 6,75 posto 2007. na 4,5 posto prošle, uvelike zahvaljujući zastarjelim modelima.

Prijetnja sindikata da će dionice ponuditi javnosti, na što su prema prijašnjem dogovoru imali pravo, već je sama po sebi sugerirala u kojem smjeru razmišlja šef udruženog automobilskog pothvata. Bilo je očito da Marchionne ne želi prepustiti preostali udio trećem igraču, odnosno da želi daljnju integraciju dvaju proizvođača. To ga je pak stavilo u nepovoljan pregovarački položaj, ili se tako bar činilo na prvi pogled, ali Marchionne je poznat kao iznimno tvrd pregovarač koji inzistira na najboljem ishodu, u suprotnom uopće izbjegava razgovarati. Neočekivan preokret u tim pregovorima sa sindikatima čini se da je uspio izvesti uvjerivši ih kako bi izlaskom na javnu dražbu dobili manje od onoga što im nudi. Istodobno je do posljednjeg trenutka ostavljao dojam da je u krajnjem slučaju spreman prepustiti sindikatima izlazak na burzu premda bi to, sasvim očito, bilo suprotno njegovu interesu. Ljudi upućeni u pregovore i bliski Marchionneu kažu kako je to potez tipičan za njega. Štoviše, pristup Chryslerovu tržištu, resursima i gotovini, čak 12 milijardi dolara, ključan je za njegove daljnje planove za brendove Alfa Romeo i Maserati. Eventualni izlazak sindikata na IPO te bi planove znatno usporio, možda čak odgodio na neodređeno.

Marchionne je već, naime, odlučio u rujnu uložiti milijardu eura u legendarnu tvornicu Miraflori u Torinu u kojoj se proizvode luksuzni modeli poput Maseratija SUV-a, namijenjeni, kako je zamislio, prije svega američkom tržištu. Na račun tog plana i obećanog ulaganja osigurao je pristanak sindikata na 5300 otkaza ove godine, što je samo još jedan dokaz Chryslerove važnosti u njegovim planovima. Česta preuzimanja talijanskih luksuznih brendova radi plasmana na američko i azijska tržišta uvjerila su Marchionnea u isplativost takva ulaganja. U proteklim pet godina stranci su preuzeli Loro Pianu, Pomellato, Bulgari, Brioni, Valentino, Parmalat, Findus, Marazzi, Bertolli i Ducati. Na kraju nova će grupacija tražiti uvrštenje na Njusoršku burzu, što je posljednji u nizu dokaza Fiatove ovisnosti o američkom tržištu. Ako neki i nisu sigurni u isplativost investicije, koliko god ispala jeftinija od očekivanoga, tržišta su očito zadovoljna. Fiatove dionice skočile su nakon vijesti za 16 posto, a dionica talijanskog proizvođača tijekom godine je narasla za nemalih 60 posto. Marchionne očito razmišlja šahovski, nekoliko poteza unaprijed, i dosadašnje odluke prisrbljuju mu povjerenje unatoč blagoj sumnji analitičara. Uspio Fiat uloviti novi val potražnje za luksuzom ili ne uspio, Marchionne je, možda pred kraj karijere, upisao impresivnu osobnu pobjedu. Uspio je jeftino dobiti paket dionica koji je njegovoj ‘matičnoj’ kompaniji zapravo pojas za spašavanje, i to gotovo s njezinom vlastitom lovom. Već samo po sebi dovoljno za mirovinu.