-
Nedavno ste napisali da Srbija posljednjih deset godina provodi promašenu ekonomsku politiku koja se temelji na javnoj potrošnji, uvozu, državnoj subvenciji, bacanju novca u bunar i vječnoj nadi u strane ulagače. Slična je situacija u Hrvatskoj. Što je glavni razlog takva stanja?
-
Nakon promjena u Srbiji 5. listopada 2000. pojavili su se prvi pozitivni vjetrovi koji su obećavali da će se uspostaviti nov sustav, nov demokratski poredak zasnovan na vladavini zakona i institucija sustava. Međutim, to se nije dogodilo. Uzroci su u pogrešno postavljenom političkom sustavu koji je rezultirao stanjem u kojem smo danas. Sve su zemlje u okružju u sličnom stanju. Imali smo komplementarne industrije koje su uništene i izgubile su zajedničko tržište, onda su nam ušle strane tvrtke i preuzele cijelo tržište. A nismo bili dovoljno pametni da restrukturiramo gospodarstvo i postavimo ga na zdrave noge, nego smo ušli doslovce u živo blato.
-
Kako kao ministar gospodarstva namjeravate napraviti obrat i, kao što ste najavili, izvući Srbiju iz tog blata?
-
Ponajprije se trebamo dogovoriti što je posao države u ekonomiji. Dosad je država izravno utjecala na ekonomiju, bavila se izravnim ulaganjima, pri čemu govorimo o infrastrukturi, u koju je poželjno da se upleće; zatim izravnim poslovanjem, zadržala je veći udjel na tržištu, određuje cijene. No dok se bavila tim poslom, nije se bavila onima čime se treba baviti – stvaranjem poslovnog okružja, provedbom regulatornih reformi, stvaranjem preduvjeta za razvoj prije svega privatnoga gospodarstva. Ako želimo boljšak društva, bogaćenje građana, jedini je održiv način razvoja društva rast gospodarstva, prije svega privatnoga.
-
Koje su vaše ključne mjere?
-
Ključne su dugoročne mjere regulatorna reforma i izgradnja institucija sustava. Već smo počeli. Imamo četiri zakona koja moraju proći skupštinsku proceduru: zakon o stečaju, zakon o privatizaciji, zakon o planiranju i izgradnji te zakon o radu, za koji očekujemo da će biti donesen početkom godine. Slijedi sveobuhvatna giljotina za propise jer moramo ukinuti mnoge koji su potpuno nepotrebni ili opterećuju biznis. Neke dijelove sustava pak treba regulirati jer nisu regulirani, što je jednako problematično.
-
Ambiciozno postavljate ciljeve, no što je najveća opasnost na vašem putu, na kojem su na ovim prostorima izgorjeli mnogi s velikim planovima?
-
Najveća je opasnost politički otpor toga paražitskog sustava koji je cijelom društvu sjeo na kralježnicu i siše sokove. I tu se vraćam na to da sustav morate postaviti kako treba i izgraditi institucije. Ako postavljate sustav u kojem ministar u svakoj sekundi nešto mora činiti ili odobriti, to je propao sustav. Nije na meni da rješavam svaku situaciju, nego da izgradim sustav koji će znati nositi se s problemom. I ako ga uspijem postaviti, onda sam napravio posao.
-
Spomenuli ste zakon o stečaju, što je u njemu novo?
-
Razlozi za dugotrajni stečaj u drugim su stvarima, primjerice u dugotrajnim sudskim postupcima; u parničnom dijelu dugo se odmataju ne-riješeni imovinskopravni poslovi. Izmijenili smo stoga neke dijelove Zakona o stečaju koje smo ocijenili lošima, primjerice dio o poslovanju s povezanim osobama i ‘offshore’ tvrtkama. Te su povezane osobe izvlačile novac iz tvrtki pa ih zaduživale fiktivnim ili štetnim pravnim poslovima. Zapravo, dok su vodile posao, njihov pravi interes nije bio uglavnom privatizirano poduzeće, nego izvlačenje dobiti preko ‘offshore’ tvrtki, pa je poduzeće propadalo. Sad smo uveli da su povezane osobe, odnosno njihova potraživanja, u posljednjemu isplatnom redu, što znači da se u stečaju svi moraju namiriti prije njih. Zatim smo uveli pojam stečaja povezanih osoba, odnosno konsolidirani stečajni postupak. Na ovim prostorima imamo masovnu pojavu jamstava tih povezanih osoba i svako od tih jamstava zapravo je štetan pravni posao za onoga tko daje jamstvo jer zauzvrat ne dobiva ništa osim regresnog prava. To su, zapravo, mutni poslovi iskorišteni za potapanje poduzeća, što nas je previše stajalo.
-
Zauzimate se za smanjenje poreznog opterećenja za sva poduzeća. Može li proračun to izdržati?
-
Moje pitanje glasi može li proračun izdržati ako mi to ne učinimo. Može li gospodarstvo rasti bez toga? Zemlja koja je zadužena s više od 60 posto BDP-a i s projiciranim jednopostotnim rastom jest država koja klizi u bankrot. Dakle, naprije moramo riješiti pitanje rasta. Međutim, to pitanje bez smanjenja poreznih opterećenja, posebno raznih nameta na rad, neće dati učinke koje očekujemo. Da bi privatno gospodarstvo raslo, moramo smanjiti porez na rad. To je najveći stvaratelj sive ekonomije.
Subvencijama se kupuju stotine radnih mjesta, a gube tisuće
Kako se slažete s ministrom financija?
Dobro, osim u vezi s tim treba li to porezno rasterećenje provesti odmah ili pak pričekati s njim.
Neki su kod nas u Hrvatskoj potez bivšeg ministra Mladana Dinkića, točnije nastojanje da se Srbija najviše što može okrene stranim ulaganjima, pa čak i izravnim plaćanjem svakoga novog radnog mjesta, smatrali dobrim rješenjem koje treba preslikati. Vi to uklidate. Zašto?
Kad pogledate stanje ekonomije – gubitak tristo tisuća radnih mjesta u šest godina, kupujemo stotine radnih mjesta, a gubimo tisuće – te kad shvate da ako nekomu želite dati jedan dinar, nekomu ga morate uzeti, očito je da je šteta oduzimanja jednog dinara veća od koristi koju dobivamo dajući taj dinar nekom ulagaču. Nijedna kalkulacija ili analiza ne pokazuje da su takve subvencije opravdane. Ovako i oni koji to ne trebaju dolaze po njih. Tako također plaćate to što niste proveli regulatornu reformu, što nemate pravnu sigurnost i tomu slično. Ideja subvencioniranja privatnog biznisa potpuno mi je strana.
Ali to čine i na Zapadu.
Nitko ovako. Uostalom, i ondje ne funkcionira sve kako treba, i njihovi političari vole se ‘naslikavati’ pokraj novih tvornica premda to s njima nema nikakve veze. To je dokazano pogrešno.
Ali čak i EU od članica traži da država odredi tri-četiri grane koje će poticati. Dakle, i od vas će se to tražiti jednog dana.
Uz dužno poštovanje, razne stvari u EU nisu dobre. Unija je postala velika birokratska institucija koja u nekim dijelovima nema pravo.
Ne čini li vam se da možda prebrzo vozite svoje ministarstvo? Je li to baš popularno?
Da, vozim. Preuzeo sam ovaj posao jer sam želio napraviti neke promjene. A koje promjene želim, pisao sam godinama prije nego što sam postao ministar; tko god je čitao, znao je moje mišljenje i ja od toga neću odustati. Ova mi funkcija ne treba ako ne mogu uvesti promjene za koje duboko vjerujem da su nužne.
Kakvi su hrvatsko-srbijanski ekonomski odnosi?
Ne zadovoljavaju. Na niskoj su razini, opterećeni raznim problemima iz prošlosti, a trebamo se okrenuti zajedničkom tržištu. To što govorimo sličnim jezikom, što smo godinama živjeli zajedno, to trebamo iskoristiti kao potencijal za tvrtke obiju država. Regija je naša budućnost.
Vijest je da će se u Srbiji otkriti neke velike korupcijske afere. U Hrvatskoj ih je mnogo otkriveno, ali posljedica toga nisu ni rast BDP-a ni dolazak ulagača.
To stoji, no treba činiti jedno i drugo. Ako činite samo to, ništa od rezultata, osim možda osjećaja pravde. Pet godina prije bio sam financijski stručnjak koji je radio s tužiteljstvom i policijom i na njihovim treninzima i u najvećim aferama, zato znam što se ondje događalo. Verica Barać moja je prijateljica i herojna borba protiv korupcije u Srbiji koja nije šutjela dok su svi bili tiho. Ti postupci moraju završiti. Novi zakon o privatizaciji nalaže da se mora ispitati poslovanje u posljednjih pet godina, i to ne da to čini policija ili tužiteljstvo, to mora Agencija kao institucija sustava koja je bila zadužena za praćenje privatizacije. Ali to nije jedini zadatak Agencije, time se bavi samo njezin dio. Mi moramo gledati kako naprijed, kako ispraviti stvari, kao i to da nam se takve stvari više ne ponavljaju. I odgovor je uvijek toliko jednostavan i dosadan: dobri zakoni i institucije sustava koje funkcioniraju unutar tih zakonskih ovlasti.
Jeste li se nakon što dana zapitali što vam je to trebalo?
Svakog dana ispočetka nailazim na nove ljude koji mi daju novu energiju da nastavim to što sam počeo. A i djeca su mi tu negdje, završavaju srednju školu; ako sad ne riješimo te probleme, nema budućnosti za našu djecu. Naraštaji izlaze iz obrazovnog sustava i upadaju u živo blato. I zato za sve koji se pitaju treba li se upustiti u tu borbu i postaviti sustav kako treba imam protupitanja: ako ne mi, tko; ako ne sada, kada?
