Stekavši slavu učenjem o totalitarizmu, njemačka filozofkinja Hannah Arendt stavlja profesionalni život i ugled na kocku kad pišući o suđenju Adolfu Eichmannu za New Yorker iznosi kontroverznu teoriju o banalnosti zla koje se rada iz čovjekove sposobnosti da isključi vlastiti mozak i sposobnost moralnog rasuđivanja pod okriljem autoriteta.
Margarethe von Trotta graciozno postavlja svoju protagonistkinju ravno na čvorište analitičke ingenuoznosti i arogantne pronicljivosti, uz dašak osobnih predrasuda. Iako su Hannini unutarnji demoni i sve veća napetost između nje i njezinih najmilijih propisno naznačeni i lišeni utjecaja sentimentalnosti, Von Trottna suzdržana režija povremeno preuzima obilježja tzv. školskog stila, odnosno prijeti joj povremeno skliznuće na teritorij bezličnog TV filma za nedjeljno popodne.
Rezultat je svakako jedan od solidnijih biografskih filmova koje smo imali prilikom pogledati u kinima ove godine. Međutim, teško je ohrvatiti se dojmu kako je toliko složen i beskrajno fascinantni lik poput Hanne Arendt zaslužio mnogo hrabriji autorski pristup. Pogotovo zato što su ideje koje zastupa aktualne.
