Prema novim propisima, zemljišnoknjižni sud odbacit će prijedlog za uknjižbu predlagatelja koji je u inozemstvu, a nema opunomoćenika za dostavu pismena. To zapravo znači da mogući vjerovnici starog vlasnika mogu sjesti na prodanu i uredno plaćenu nekretninu.
Svaki zakonski projekt, osim brige da se postigne što bolje zakonsko rješenje, mora voditi računa o tome da svako rješenje bude u skladu s Ustavom. Naravno da pritom nisu moguća nikakva jamstva, ali zato bi moralo biti potpuno sigurno da su i predlagatelj i zakonodavac itekako vodili računa o dosadašnjim odlukama Ustavnog suda. Još bi se nekako moglo prihvatiti da se u prijedlogu pojedinog zakona pokusa argumentirati stajalište prema kojemu se konkretna odluka Ustavnog suda ne odnosi na upravo predloženi propis. Tu, uz ostalo, kao argumenti dolaze u obzir promijenjene okolnosti, osobito u vezi s pravom Ustavnog suda da mijenja svoja pravna stajališta. Međutim, kad se potpuno ignorira jasno pravno stajalište Ustavnog suda te predlaže i prihvaća zakonsko rješenje kao da tog stajališta nema, to se ne može poduprijeti i zaci-jelo će imati posljedica.
Riječ je o jednoj od novina u promijenjenom Zakonu o zemljišnim knjigama prema kojoj će zemljišnoknjižni sud odbaciti prijedlog predlagatelja koji je u inozemstvu, a nema opunomoćenika za dostavu pismena (novi članak 120., stavak 2. ZZK-a). Svatko dulje ili kraće može biti u inozemstvu, ali ta će se odredba najviše odnositi na strance, one izvan EU posve sigurno, a vrlo vjerojatno i na one iz Unije.
Problem je što to rješenje znači da će se odbaciti prijedlog za uknjižbu koji je inače potpuno pravno uredan i tako zadržati kao zemljišnoknjižni vlasnik netko tko je prodao i naplatio kupoprodajnu cijenu nekretnine. Budući da se novi vlasnik ne može uknjižiti, mogući vjerovnici starog vlasnika mogu se naplaćivati na teret te prodane i naplaćene nekretnine. Najgore je što se odbacivanjem gubi onaj poznati red prvenstva, toliko važan u zemljišno-knjižnom pravu, a sve samo zato što nije određen opunomoćenik za primanje pismena. Sve to mi bismo kritizirali samo kao loše zakonsko rješenje da u stručnoj javnosti nema dobro poznate odluke Ustavnog suda RH (broj U-III-1/2009, objavljena u NN-u 126/10) koja je takvo rješenje kao što je sada u Zakonu o zemljišnim knjigama ocijenila suprotnim ne samo Ustavu nego i europskoj pravnoj stječevini.
