Dvije godine Kukuriku koalicije: Vlada krivih procjena

U prvoj polovini mandata nakupilo se toliko krivih procjena da to nisu iznimke, nego pravilo ekipe koja je nespremna i bez iskustva prije dvije godine preuzela vlast u Banskim dvorima.

Kad smo prije osam godina pokrenuli Lider, jedna od urednica došla je iz novina koje se nisu pretjerano bavile ekonomijom. Prvih nekoliko tjedana svaka tema koju joj je netko predložio bila joj je, citiram, ‘zgodna’. Onda je dobila zabranu spominjati tu riječ. Već nakon dva mjeseca pohvatala je konce i više nije nasjedala na prijedloge vanjskih suradnika koji su jednu te istu godinu nudili svakom novom uredniku koji bi došao u neku od redakcija ekonomsko-poslovnih novina.

Asocijacija na tu epizodu s naših početaka pojavila se nakon nedavne najave premijera Zorana Milanovića kako će Vladin prioritet u idućem razdoblju biti rješavanje nezaposlenosti mladih do 25 godina.

S tim prijedlogom naizgled ništa nije sporno. Problem je što je ta ideja posljedica nedavnog sastanka premijera zemalja članica EU na kojem je jedna od glavnih tema bilo upravo zapošljavanje mladih do 25 godina. Hrvatskom premijeru ideja je sigurno zazvučala ‘zgodno’. Nažalost, ni dvije godine otkad je zasjedao u premijersku fotelju Milanović ne pokazuje da mu svakih nekoliko mjeseci neka ideja koju čuje ne zazvuči dovoljno ‘zgodno’ da bi je prihvatio kao prioritet. Budući da ova vlada svira kao ‘raštimani’ orkestar, nije čudno što se te okolo pokupljene ideje vrlo brzo izgube u ministarskim kancelarijama i Vladinim hodnicima.

Dvije godine vladanja Kukuriku koalicije najbolje bi se moglo nazvati vladom krivih procjena. Čak i dobro-namjeran analitičar mora priznati da se nakupilo toliko krivih procjena da to nisu iznimke, nego pravilo ekipa koja je nespremna i bez iskustva preuzela vlast.

Prva kriva procjena bila je odluka nakon izborne pobjede da se nova vlast neće opravdavati lošim naslijednim stanjem koje joj je ostavilo dugogodišnje razorno djelovanje HDZ-ovih vlada. Milanović i ekipa samouvrđeno su poručivali da im HDZ-ova ostavština neće biti alibi. Danas gotovo nema istupa ministra u Saboru da upravo kao ključni argument ne spominje rasulo koje su ostavili prethodnici. Kriva je dakle, bila procjena vlastitih supermenskih mogućnosti.

Druga kriva procjena bila je da je učinkovito staviti jake stranačke dužnosnike za ministre. Pretpostavka je bila da će oni svojim autoritetom lakše slamat otvorene promjenama. Pokazalo se da je to sasvim pogrešno. Čak i na logičkoj razini. Ako neki neiskusan ministar odluči činiti krive stvari, sasvim je svejedno ima li ili nema snage političkim autoritetom osigurati promjene. Dakle, ispravna procjena bila bi da je važnije imati stručnog ministra nego u stranci dobro pozicioniranog političara.

Kardinalna kriva procjena Kukuriku vlade bila je oslanjanje na investicije kao ‘drajver’ rasta BDP-a. Pošlo se od grafikona na kojemu se vidjelo da su od 2008. investicije najviše pale od svih sastavnica BDP-a. Za 36 posto. Pa je bila procjena da se tu može i najviše dizati. Pri čemu se zaboravilo da su investicije 2008. bile abnormalno visoke i da se pola toga 36-postotnog pada nikad neće moći vratiti na staru razinu. Krive su bile i procjene u Čačićevim vrijeme vladanja da će javne investicije povući ekonomiju. Pokazalo se da nema pripremljenih projekata. S Čačićevim odlaskom procjena se promijenila u vjerovanje u privatne investicije. Pa kad ni to nije dalo rezultata, sad se vraća javnim investicijama.

Četvrta kriva procjena bila je da ne treba dirati u plaće javnog i državnog sektora. Ni u broj zaposlenih koji se napajaju iz proračuna. Godinu i pol poslije priznata je pogreška, ali provedeno je manekensko smanjenje od tri posto. Još jedna kriva procjena, naravno, jer sad se već pokazuje da je i preostala masa plaća neizdrživa za gospodarstvo koje je mora osigurati.

Peta kriva procjena odnosila se na ulazak Hrvatske u EU. Mjesecima su iz Vlade stizale procjene da će taj 1. srpnja 2013. sâm od sebe početi oporavljati BDP. Argument? Kad su deset godina prije druge zemlje ulazile u članstvo EU, poslije toga znatno su rasle. Zaboravljena je samo sitnica: Češka, Poljska i drugi ulazili su u vrijeme pregrijane svjetske konjunkture i njihov ulazak nije imao veze s članstvom u EU.

Ova kolumna prekratka je da bi se pobrojale i ostale krive procjene Milanovića i njegova orkestra. Nada da će se u drugoj polovini mandata procjene poboljšati nisu baš velike. Odlična je ona uzrečica: Kad si u rupi, ne kopaj! Samo, u Banskim dvorima ne uzimaju je ozbiljno.