Danas, na kraju 2013. perspektiva hrvatskog društva i ekonomije zamagljena je i tmurna. Nalazimo se na početku šeste godine krize. Ni u jednoj od proteklih pet godina hrvatska ekonomija nije uspjela dosegnuti pozitivno područje rasta, a statistički obujam ekonomske aktivnosti vratio se na razinu 2004. godine. Stvarna kvaliteta i gustoća hrvatskoga ‘ekonomskog tkiva’ propala je vjerojatno još i više. S druge strane, Hrvatska tone u spiralu duga i deficita. Fiskalna konsolidacija utemeljena na povećanju poreza doživjela je potpuni slom. Ne samo što je nedavnim rebalansom deficit povećan za šest milijardi kuna, prihodi prikupljeni u listopadu i studenome debelo zaostaju i za tim novim planom. Deficit državnog proračuna i izvanproračunskih fondova stoga će za ovu godinu dosegnuti povijesni maksimum od oko 20 milijardi kuna, a javni dug duboko zagaziti u zonu iznad 60 posto.
Kao i svake godine od početka krize, Hrvatska je i na početku 2014. i dalje suočena s istim zadatkom – ekonomski oporavak i stabilizacija proračuna. Doduše, kako vrijeme prolazi, ekonomski kontekst ostvarivanja te zadaće sve je teži i teži, a potrebna društveni i ekonomski napor sve veći i bolniji. Međutim, za 2014. u toj se jednadžbi pojavljuje i novi element. U sklopu procedure za sprečavanje prekomjernog deficita Europska unija zadala je dinamiku smanjivanja deficita, a nastavak Europskog semestra donijet će i nova pitanja i nove zadaće vezane uz ukupno makroekonomsko stanje. Malo-pomalo hrvatska javnost postaje svjesna višedimenzionalnosti i kompleksnosti članstva u Europskoj uniji – ona nije samo instrument redistribucije i bankomat s kojeg se mogu podizati nepovratna sredstva.
Mnogi su problemi u Hrvatskoj proteklih godina rješavani pod pritiskom Europske unije u obliku zahtjeva koje je isporučivala Europska komisija. Sada je na red za eksterno ‘pritiskanje’ došlo područje financija i ekonomije – kada već tržišni pritisci u obliku višine kamatnih stopa i sprečavanja nisu bili dovoljni. Stoga je osim tehničkog razmatranja ekonomskih mjera koje bi hrvatska vlada mogla ili trebala poduzeti mnogo zanimljivije pitanje kako će se ‘politička elita’ postaviti u odnosu na taj pritisak, odnosno kako će tumačiti, a onda i upravljati procesima i posljedicama koje će proizći iz ispunjavanja tih obveza. Upravo o tome i ovisi kakva će na kraju biti 2014.
Jedan od bitnih uzroka trajanja krize u Hrvatskoj jest i nevoljnost njezinih političkih elita da prihvatite dubinu ekonomskih problema i aktivno upravljaju potrebnim promjenama. U tom se pogledu posebno ističe sadašnja Vlada, na koju su polagana velika očekivanja da će, nakon dovršetka pregovora o članstvu u EU, sve svoje snage i povjerenje građana iskoristiti za ekonomski oporavak. Vlada je pokušala stabilizirati proračun poreznim mjerama u nadi da će se u međuvremenu nekako dogoditi ekonomski rast. Ali nije. I zato se protekle dvije godine treba shvatiti i kao konačan dokaz da se gospodarski rast ili točnije gospodarski rast koji osigurava rast zaposlenosti neće dogoditi sve dok bitni elementi ili točnije nedostaci ekonomskog okvira ostaju isti i nepromijenjeni.