Posljednjih pet godina u prosincu se ponavlja jedna te ista mantra: ‘Iduće godine bit će bolje.’ Nažalost, to ‘bolje’ ne dolazi samo od sebe, a pogotovo ne u slučaju hrvatskoga gospodarstva, za koje se unatoč svim nadanjima i željama pokazalo kako su recesija i reforme dva pojma s kojima smo se u gospodarskom kontekstu najčešće susretali. I dok reformu po definiciji obilježava prevladavanje zapreka i rješavanje problema, recesija se opisuje kao razdoblje osjetnoga gospodarskog pada koje traje od šest do osamnaest mjeseci i koje je, iako neugodno, samo prolazno stanje. Međutim, ta prolaznost u Hrvatskoj traje već šezdeset mjeseci, tako da je s dolaskom 2014. pesimist u nama sretan što je 2013. završila, a optimist se veseli dolasku nove godine i nada se kako je došao kraj recesije te da ćemo napokon dočekati željno iščekivani rast.
Godina 2014. bit će godina nekoliko zanimljivih događaja: prve pune godine hrvatskog članstva u EU, SP-a u Brazilu, ZOI-ja u Sočiju; prema kineskom kalendaru pak, to je godina konja, simbola plemenitosti, brzine i ustrajnosti. Nažalost, trenutačni pokazatelji govore da će hrvatsko gospodarstvo sljedeće godine stagnirati i da će BDP-a ponovno blago pasti, čime se nastavlja negativni trend prema kojem je hrvatski BDP od 2007. zabilježio treći najveći pad; u Europi su od nas lošiji samo Grčka i Cipar. Ipak, pomak nabolje vidimo u drugoj polovini godine, koji trebao bi biti potaknut oporavkom ulaganja. Iz toga proizlazi kako će naglasak opet (morati) biti na spomenutoj ustrajnosti jer lijepo je nadati se, ali realnost sljedećih 365 dana malo je drugačija. Glavni je razlog tome što ni nakon pet godine recesije u pojedinim dijelovima gospodarstva nije sazrela svijest kako su stare poslovne prakse i modeli stvar prošlosti. Lokalno se gospodarstvo pokrenulo po nekim pitanjima, ali ono je i dalje u svojevrsnom ‘slow-motion’ limbu.
