Linić bi znao srezati proračun, ali mu to Milanović ne da

Milan Deskar Škrbić tek je počeo raditi, a već su ga pune novine, toliko je tržište gladno novih analitičarskih imena. Ali ne samo zbog ukrasa. Recesija koja ne popušta i vlast koja ne želi preokrenuti trendove traže nove ljude s novim idejama. Mladi suradnik Velimira Šonje ima ih, ali i ti prijedlozi uključuju – državu. Onu istu koja se odbija reformirati.

U posljednje se vrijeme nižu neugodni događaji. Croatia Airlines ne nalazi kupca, Croatia osiguranje procijenjeno je na manje od očekivanog, HPB će završiti u rukama banke koja je već ovdje. Jesu li te tvrtke tako nezanimljive ili savjetnici nisu odradili posao? Problem je i jedno i drugo. Da su savjetnici bili kvalitetniji, tada bi i tvrtke koje nisu u najboljem stanju mogle imati bolje ponude, ali s druge strane kada se kretalo u cijelu priču možda se neke stvari o tvrtkama nisu znale, možda se to utvrdilo tek nakon dubinske analize. Presudila je i brzina kojom se htjelo dovršiti privatizaciju. U svakom slučaju, Croatia Airlines za mene je bio iznenađenje.

Ipak, nije sve neugodno. HNB je oslobodio 3,9 milijardi kuna, ovaj put vezanom trgovinom ne bi li cijela stvar bila uspješnija. Ima li to smisla kada su banke unatoč svemu likvidne? Trenutačno prevladava mišljenje da banke ne žele odobravati kredite, ali nijedan parametar koji mjeri potražnju za kreditima ne upućuje na to da velike potražnje doista ima. Potražnja za kreditima niska je jer su građani i poduzeća još uvijek prezaduženi ili se ne usude investirati. Sredstva koje je otpustio HNB ne mogu riješiti problem restrukturiranja poduzeća ili problem nedostatka potražnje.

Mnogi ekonomisti još misle da su banke rigidne u kreditiranju i previše orijentirane profitabilnosti (koja je znatno pala). Bi li banke trebale biti društveno odgovornije? Banke bi u ovim uvjetima dale sve za kvalitetan projekt. Ulaziti bezglavo u rizik ne bi bilo pametno, jer su ukupni neprihodujući plasmani na razini od 15 posto, a kod poduzeća to je više od 25 posto, dakle svaki je četvrti kredit nenaplativ. Banke se ponašaju racionalno, čekaju da se neprihodujući plasmani počnu smanjivati kako bi mogle krenuti u nove projekte.

Koliko je kontaminacija bilanci banaka ograničavajući faktor za cijelu ekonomiju? Problem nenaplativih kredita ne mogu riješiti banke. To je ponajprije problem restrukturiranja poduzeća i tu su se predstečajne nagodbe pojačale kao važan instrument koji je trebao pomoći i bankama i poduzećima, ali godinu dana nakon pokretanja nisu dale očekivane rezultate. Analiza kolegice Suzane Košćak, koju je prezentirala na godišnjoj skupštini HUB-a, pokazala je da predstečajne nagodbe nisu ostvarile cilj, a da pri tome imaju znatan učinak na cijeli bankarski sustav.

Kako restrukturirati poduzeća kada su svi dosadašnji modeli propali? To je ključni problem jer se cijeli proces čišćenja zavrtio prekasno, ideja o predstečajevima pojačala se kasno, stečajni postupak nije nimalo ubrzan. Druga je opcija rješavanja nenaplativih plasmana otpis dugova, što je nabolje vidljivo kod ‘švicaraca’ gdje se smanjuje trošak kamata. Slični modeli postoje i kod poduzeća, gdje svaka banka pojedinačno pokušava dogovoriti s poduzećem prolongiranje plaćanja i uvjete kako bi mu olakšala otplatu i pomogla u restrukturiranju. Država može pomoći tako da poveća kvalitetu predstečajnih nagodbi i napokon ubrza stečajni postupak kao dominantan oblik restrukturiranja.

Novac koji oslobađa HNB namijenjen je nefinancijskom sektoru, što znači da bi dobar dio sredstava mogao završiti i u restrukturiranju. Je li u tom slučaju dovoljno 3,9 milijardi? Kad bi se gledalo koliko iznose ukupno otpuštena sredstva u raznim programima, to bi bilo više od deset milijardi. Uspoređujući to s ukupnom nelikvidnošću, čini se malo, ali ako se taj novac pametno iskoristi i ako bude usmjeren ključnim igračima na tržištu, dakle i onima koji generiraju nelikvidnost, onda bi čak i takva podu.

Činjenica je da su poduzeća oslonjena isključivo na banke, a one ne kreditiraju. Fondovi rizičnoga kapitala ni izdaleka nisu dovoljno aktivni, modeli A, B, FGS-ovi također. Što je uopće poduzećima preostalo? Jedna od opcija o kojoj se ne priča pronalazak je novih modela financiranja izvan bankarskog sustava. Private equity fondova gotovo nema, sada se radi na njihovom oživljavanju programom Svjetske banke, što bi moglo pomoći mikropoduzećima i malim poduzećima. S druge strane, tržište korporativnih obveznica u Hrvatskoj ne postoji, što je problem, ali bi trebalo oživjeti. S obzirom na to da su banke u problemima, poduzeća se moraju okrenuti drugim rješenjima.

Tko bi uopće kupovao korporativne obveznice? Poduzeća koja nisu kreditno sposobna mogla bi biti zanimljiva private equity fondovima i međunarodnim ulagačima, kojima je pristup na naše tržište sada lakši. Njima je povrat na takva relativno rizična ulaganja zanimljiv. Takvim globalnim ulagačima ulaganje u Hrvatsku ne predstavlja velik iznos, a nama može oživjeti cijelo gospodarstvo. Kod financijskog restrukturiranja dominantno se gleda što će napraviti banke, što stečajni ili predstečajni upravitelj, ali su uopće ne priča o alternativnim izvorima financiranja. Siguran sam da smo sada u EU svima zanimljiviji i da bi se mogli privući jači igrači spremni uložiti u rizičniju imovinu.

Nitko se ne bavi ni time da nam je stopa zaposlenosti među najnižima u Europi. O stopi zaposlenosti uopće se ne govori iako upravo to odražava strukturne probleme na tržištu rada. Zakon o radu onemogućuje zapošljavanje mladih ljudi bez iskustva i rad kod više poslodavaca istovremeno. Kad razgovaramo o fleksibilizaciji tržišta rada, to ne mora značiti samo lako otpuštanje. Upravo obrnuto, Zakon bi trebao olakšati dogovor poduzetnika i radnika koliko će i kada raditi. Poznajem brojne poduzetnike kojima trebaju radnici, ali ne za osam sati na dan cijelu godinu nego recimo dva mjeseca koliko traje projekt. Tako se sada može raditi samo preko studentskog ugovora, što nije najsretnije rješenje.