Knjige koje liječe…

Čovjek s knjigom u ruci ne samo da može razumjeti svijet u sebi i oko sebe, nego si može pomoći kada ga stvarnost duboko razočara. Objavljenom ove godine, polovica Hrvata godišnje ne pročita niti jednu knjigu, dok je prema PISA testu iz 2009. samo 3,2 posto učenika bilo sposobno razumjeti i kritički procijeniti pročitani tekst te izvesti zaključke sukladne pročitanom sadržaju. Kako prenosi ‘Telegraph’, istraživanje znanstvenika Emanuele Castano i Davida Comera Kidda iz New Yorka dokazuje kako čitanje kvalitetnih knjiga (onih koje, osim lijepog jezika, donose i likove čiji su karakteri nijansirani, višeslojni) poboljšava sposobnost empatije i komunikacije s drugim ljudima. Drugim riječima, razumijevanje kompleksnih književnih svjetova i likova priprema čitatelje na bolje razumijevanje svijeta oko sebe. I Joseph Gold, autor knjige ‘Read for Your Life’, tvrdi da je književnost terapija, jer dok čitate književnu prozu ili poeziju, ‘proživljavate emocije, jasno vidite misli i slike. Tuđe slike i misli povezuju te s vlastitim, promatraste ih iz drugačijeg kuta, analizirate kroz sebe, svoje stavove, odnos prema djeci i roditeljima, poslu, starenju, smrti ili religiji. Postoji izravna veza između onoga što mislite o tome što čitate i što mislite o svemu ostalom, posebno o sebi.

Ono što je posebno zanimljivo kod ‘biblioterapije’ jest što čovjek s knjigom u ruci ne samo da može razumjeti svijet u sebi i oko sebe, nego si može pomoći kada ga stvarnost razočara, kad mu se duša razboli. Jedan od istaknutijih modernih misilaca i pisaca, Alain de Botton, u svoju ‘School of Life’ uveo je smjer ‘biblioterapije’ na kojemu psiholog i knjigoljupci pacijentima (uvjetno rečeno), nakon kauč-razgovora i detaljne analize problema, propisuju recepte u obliku književnih naslova. Tu se ne radi o naslovima iz kategorije ‘self-help’ literature, nego je riječ uglavnom o književnim klasicima koji bi trebali zaličiti rane depresije, tjeskobe ili sitne duševne nemire. S obzirom na to da Bottonovi stručnjaci, a i mnoštvo ‘biblioterapeuta’ koji stižu iz različitih dijelova svijeta, propisuju fikciju, mediji su kreirali još jednu vrlo zgodnu kovanicu za taj društveni trend – ‘shelf-help’ ili ‘pomoć s police’. Iako bi bilo pretjerano zaključiti da je depresiju, to mračno stanje uma, lako izliječiti samo jednim popodnevom uz knjigu, čitanje je važan korak u čitavom procesu. Prema ‘Psychology Today’, depresivna osoba mora shvatiti da je kvaliteta njenih misli presudna u održavanju i intenziviranju mračnog stanja. Tom logikom, najbrži način da promijenite kako se osjećate jest da promijenite ono što mislite. Dobra knjiga izaziva i propituje vrijednosti i stavove, zaista ih može promijeniti ili, barem, dotjerati, pa je zato i dobar alat u borbi za život s osmijehom na licu.

Kako piše ‘Huffington Post’, stručnjaci iz Bottonove ‘škole života’ nisu prvi shvatili da književnost liječi (stari su Grči biblioteke nazivali utočištem duše), ali su ‘biblioterapiju’ uveli kao službeni oblik terapije koji naplaćuju osamdesetak funti po seansi. Ona pak uključuje razgovor o životu, brigama i povijesti čitanja te, konačno, izdavanje recepata uz savjet kako čitati knjigu te na koje stvari obratiti pozornost. Primjera radi, Bottonovim se biblioterapeutima putem njihovog bloga obratila jedna čitateljica, inače slikarica, koja pati od ‘krize kreativnosti i straha da neće moći stvoriti novo, originalno djelo’. Stručnjakinja joj je, među ostalim, savjetovala da pročita Saramago ‘Evandelje po Isusu Kristu’, uz napomenu da ‘samo oni bez memorije inzistiraju na originalnosti’ (Coco Chanel). No, Bottonova škola može i jest jedna od istaknutijih ‘biblioterapijskih’ adresa koje prakticiraju spomenuti princip rada, ali nije jedina. U posljednje vrijeme na policama zapadnjačkih knjižara mogu se pronaći naslovi slični Goldovom, koji promiču kulturu čitanja i kunu se u terapijske učinke književnosti (npr. Novel Cure, Ella Berthoud & Susan Elderkin; Reading as Therapy, Timothy Aubry); knjigoljupci pišu zanimljive i čitane blogove (npr. Tolstoy as a Therapy ili Textual Healing), a uz klasične terapije psihoterapeuti sa strašću za književnošću nude i ‘biblio-seanse’.

Možda je najveći dokaz ‘biblioterapeutskog’ zamaha činjenica da je National Health System u Ujedinjenom Kraljevstvu liječenje knjigama proglasio legitimnom i poželjnom metodom. Tamo je biblioterapija prva linija liječenja pacijenata (naravno, ne hitnih slučajeva), a u suradnji s poznavateljima literature i psiholozima odobrili su oko 35 naslova koje pacijenti s duševnim poteškoćama (tjeskoba, depresija i slično) mogu podignuti u knjižnicama bez članske iskaznice, a i zadržati ih četiri puta duže nego je to propisana praksa. U značajnom postotku slučajeva, biblioterapija smanjuje simptome dovoljno da bolesnici više neće tražiti dodatni tretman, kazao je WSJ-u Neil Frude, profesor psihologije na Cardiffu, koji je pomogao u razvoju toga britanskog programa. Za razliku od svijeta proširene stvarnosti izračunanih ekrana, koji može pojedincu stvoriti osjećaj otuđenja, unijeti nemir i disbalans u stvarnosti, svijet skriven iza korica knjiga činio je upravo suprotno. Bilo bi zaista lijepo kad bi ovaj trend uspio parirati onim virtualnim i popraviti kvalitetu života, unijeti toleranciju i razumijevanje te, na koncu, od kaosa stvoriti mir i svijet po mjeri čovjeka u punom smislu te riječi. Jer, kako je govorio Victor Hugo, knjiga je u cijelosti put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k istinitome, od noći k danu.