Nastavak s prethodne stranice

Razine preko načina na koje se povijest prema njemu određuje i kako pojedinci kontroliraju njegovu biografiju. Autor ne opisuje ratna zbivanja, nego njegove posljedice, promjene koje su uslijedile u životu ljudi, opsjednut je nesavršenošću pamćenja, njegovom fragmentarnošću. Sjećanje i manjkavost pamćenja velike su teme ove knjige.

Drugi nivo je proces kanonizacije autora, njegovu nerijetko nezasluženo dizanje u zvijezde. ‘Dijete stranca’ može se čitati i kao kronika gay-života i procesa koji su ga pratili u 20. stoljeću. O spolnosti autor piše bez eufemizama, s dosad nepoznatom otvorenošću, ne krijući i humorističku dimenziju prakse ljubavnika. Likovi nisu savršeni, nerijetko su i odbojni, ali upravo to je potvrda želje pisca da opisuje ljude kakvi jesu, sa svim svojim savršenostima i nesavršenostima. Opisujući drugačiju spolnu praksu, autor se u romanima nikad nije sustezao. O tome što pisca čuva od toga da dospije u konkurenciju za nagradu za loš opis seksa Hollinghurst kaže: „Kad sam pisao prvi roman, u kojem je seks jako zastupljen, pisao sam o mladom čovjeku koji praktički živi kroz seksualne odnose. Samim time, seks je morao biti jako zastupljen i o njemu sam pisao s istom pomnošću kojom pišem o drugim aspektima života. Priča je ta koja određuje koliko će seksa biti u knjizi. Tajna je, ako to tako nazivamo, da pokušate biti precizni, da se ne služite eufemizmima. Česta su greška, primjerice u tzv. gay-literaturi, opisi seksualnih odnosa kao čudesnih, atletskih izvedbi. Seks se rijetko može svesti na opis performansi, on sa sobom nosi puno različitih emocija, recimo – humor koji je pogrešno ignorirati. Dakle, ako pisac na nešto treba paziti kad piše o seksu, treba paziti na to da se ljudi ne smiju na krivim mjestima.“

Dugo se o homoseksualizmu pisalo kao o pornografiji i rijetko je bio zastupljen u književnosti – bio je neistraženo područje. No kad je 1967. u Velikoj Britaniji donesen Zakon o seksualnim prekršajima, kad je Leo Abse, laburistički član Parlamenta i „istaknuti društveni reformator na području obiteljskog prava“ progurao Zakon o dekriminalizaciji homoseksualizma, ustave su pale. To se nije odnosilo samo na dekriminalizaciju postojeće homoseksualne zajednice, već i na kanon nacionalne književnosti. Najednom je ono o čemu se dotad samo šuškalo postalo podložno reinterpretaciji. Zanimljivo je da se samim time javila i određena vrsta nostalgije prema periodu kad je takvo opredjeljenje bilo zabranjeno, a to je osjećanje zamjetno i u ‘Djetetu stranca’. O tome Hollinghurst kaže: „Prve tri knjige percipiralo me se isključivo kao gay-pisca, no stvari su se promijenile. Moja publika se, pogotovo nakon ‘Bookera’, proširila, raznovrsnija je, i to su doista ljudi koje zanima pisanje kao takvo. Ipak, to se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o tome kako društvo tretira ta pitanja. Recimo, u Kini, gdje uopće nema gay-literature, moje će knjige izazvati golem interes isključivo zbog tematike. Isto vrijedi za zemlje u kojima religija igra važnu ulogu. To je, jednostavno, realnost.“ Što je naša realnost? Većina koja nemilosrdno želi smanjiti prava manjine. Današnji zahtjevi za uskraćivanjem prava na izbor zadiru u temeljna ljudska prava, pa stoga prestaje biti toliko važno i samo pitanje spolne slobode, nego slobode uopće.

Roman o 20-godišnjem studentu književnosti, homoseksualcu Nicku Guestu, dobitnik je nagrade “Man Booker” 2004. godine.