Aubry); knjigoljupci pišu zanimljive i čitane blogove (npr. Tolstoy as a Therapy ili Textual Healing), a uz klasične terapije psihoterapeuti sa strašću za književnošću nude i ‘biblio-seanse’.
Možda je najveći dokaz ‘biblioterapeutskog’ zamaha činjenica da je National Health System u Ujedinjenom Kraljevstvu liječenje knjigama proglasio legitimnom i poželjnom metodom. Tamo je biblioterapija prva linija liječenja pacijenata (naravno, ne hitnih slučajeva), a u suradnji s poznavateljima literature i psiholozima odobrili su oko 35 naslova koje pacijenti s duševnim poteškoćama (tjeskoba, depresija i slično) mogu podignuti u knjižnicama bez članske iskaznice, a i zadržati ih četiri puta duže nego je to propisana praksa. U značajnom postotku slučajeva, biblioterapija smanjuje simptome dovoljno da bolesnici više neće tražiti dodatni tretman, kazao je WSJ-u Neil Frude, profesor psihologije na Cardiffu, koji je pomogao u razvoju toga britanskog programa.
Za razliku od svijeta proširene stvarnosti izračunanih ekrana, koji može pojedincu stvoriti osjećaj otuđenja, unijeti nemir i disbalans u stvarnosti, svijet skriven iza korica knjiga činio je upravo suprotno. Bilo bi zaista lijepo kad bi ovaj trend uspio parirati onim virtualnim i popraviti kvalitetu života, unijeti toleranciju i razumijevanje te, na koncu, od kaosa stvoriti mir i svijet po mjeri čovjeka u punom smislu te riječi. Jer, kako je govorio Victor Hugo, knjiga je u cijelosti put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k istinitome, od noći k danu.
