Ja sam imala predinov djetinjstvo na selu u Hercegovini. Rasla sam sa sestrom, obožavale smo svoje lutkice, ali zapravo smo najviše bile izvan kuće, s velikim ‘čoporom’ djece, a igralište nam je bilo cijelo selo i širi kraj. Činjenica je da sam se tada naučila funkcionirati s ljudima i u grupama — kaže 32-godišnja voditeljica neprehrane tvrtke Dinova-Diona, majka 6-godišnje Katje i 19-mjesečne Mile. — Nikad nisam bila u situaciji da kažem “dosadno mi je”, što danas često čujem od mnoge djece. Srećom, moja Katja doista uvijek nešto pronađe za zabavu. Igra se svojim Barbie lutkama ili angažira baka da s njom kroje i odlaze krojaču naručiti odjeću za lutkice, ali ipak najviše voli kada nešto izrađujemo. Već me pitala hoćemo li kao lani, za obitelj u Hercegovini, gdje uvijek slavimo Božić, izrađivati andele od tjestenine. Satima je u stanju lijepiti tjesto, ukrasne trakice, rezati papir za ukrašavanje. Malena Mila još je uvijek u fazi kada je sve sestrino najzanimljivije. Ipak, ima jednu umjetnički izrađenu krpenu lutku, zove se Lutka Rosa i od nje se Mila ne rastaje — kaže. Ivana voli darivanje i element iznenađenja, a najviše veselja, prisjeća se, izazvala je knjiga Tvornice snova ‘Planet patuljaka’, koji je na njezin savjet kupila baka. — Vidjela sam to na internetu. To je lijepa priča domaćih autora, a koju možete personalizirati. Zavladalo je nevjerojatno veselje kada se skinuo ukrasni papir, a s tvrdih korica knjige sjajio se naslov ‘Katja Zelenika na Planetu patuljaka’. Danima mi je dolazila i pokazivala ‘Vidi mama, djevojčica Katja u knjizi isto ima seku Milu, živi u Španskom… baš kao ja.’ Ona voli čitati, pisati, veseli se školici i, prema onome što sada vidim, mislim da s time neće biti problema. A za Milu vjerujem da će biti pomalo dečkasta, jer voli sve fizičke aktivnosti, pentranje, trčanje, nadmetanje, pa se suprug veseli da će u Mili imati partnera za sportove — kaže Ivana Zelenika i kroz smijeh priznaje da joj se ponekad u radnom okruženju nemetne pomisao da se netko nedovoljno igrao u djetinjstvu ili da od igre nikad nije odustao.
I u igri se bruse socijalne vještine
I ako se s 42 godine nimalo ne osjeća starom, glavna izvršna direktorica tvrtke KTC iz Križevaca i članica Upravnog odbora priznaje da je zapravo šokirana koliko se u relativno malo vremena, najviše tri desetljeća, promijenilo dječje igranje i odabir igračaka. Ona je majka dvoje djece; sina Ivana (15), te kćeri Magdalene (7). — Moja omiljena igračka bila je jedna lutka, zvala se Anita, koju sam prematala, oblačila, svlačila, radila joj rupice u ustima da je mogu nahaniti, ali zapravo sam najveći dio djetinjstva provela tumarajući sa svojim vršnjacima po kraju. Znali smo po cijele dane biti vani i vraćati se kući samo na ručak, stoga mi je teško shvatiti da uopće izgovaram rečenicu ‘Ivane, idi van’ ili ‘Razgova- rajte uživo, ne samo preko chata ili mobitela’. No, on je oduvijek i bio tip djeteta koje se voli utopiti u knjigama, danas računalnim igrama ili društvenim mrežama — kaže Daliborka Kranjčić, dodajući kako je kći Magdalena izrazito socijalno orijentirana i da voli aktivnosti koje može raditi s drugima. Trenutno je u ‘umjetničkoj’ fazi pa uživa u oblikovanju plastelina, sastavljanju ukrasa od kamenčića, trešćica i ukrasnih traka. Kada danas odvrti film unazad, Daliborka kaže kako stvarno može povući paralelu svog današnjeg stila rukovođenja ljudima i procesima, i pozicije koju je u djetinjstvu izborila u društvu, dok su se igrali Indijanaca po dvorištima i ulicama. — Već sam rano otkrila da imam sposobnost balansirati između raznih energija i želja, preusmjeriti neka kretanja u optimalnom smjeru, a bez otvorenog nametanja. Doista, tako i danas funkcioniram — kaže. Dodaje kako je cijela obitelj već pomalo u blagdanskim pripremama. No, naglasak je na zajedništvu, mirisima, okusima, mnogo manje na darovima, jer kaže: — Stvarno je Božji dar kada ti netko omogući da se igraš i da potom igranje isprepleteš kroz ostatak života. Tužno je što to učenje života kroz veselje nije iskustvo svakog djeteta.
