Konsenzus: desnici brak, ljevici zaštita istospolnih zajednica

Nije jednostavno sjetiti za pregovarački stol i iskreno krenuti u potragu za kompromisnim konsenzusom dok su cijeli još vruće od oštre paljbe i prekomjernoga granatiranja. Ali ma koliko se to u ovom trenutku činilo nemogućim, čini mi se da je nakon nedjeljnog referenduma na kojem su hrvatski građani odlučili da žele ustavno zaštiti instituciju braka kao životne zajednice žene i muškarca upravo sad trenutak da se gotovo istodobno zakonski omogućuje i kvalitetno zaštite prava istospolnih partnerskih zajednica. Stoga je razumljivo i očekivano da Zoran Milanović i njegova vlada odmah nakon ustavotvornog referendumu najavljaju puštanje u proceduru Zakona o životnom partnerstvu. Upravo taj zakon, odnosno poželjni politički konsenzus Vlade i oporbe u vezi s njegovim prihvaćanjem, mogao bi, uz malo političke zrelosti u Hrvatskom saboru, postati model za prevladavanje prethodno raspirenih svjetonazorskih podjela društva koji su štetni za društvo, sve više urušavaju vjerodostojnost Vlade, a ni oporbi nisu od osobite koristi. I upravo je referendum o braku odredio onu liniju pravne zaštite koja bi bila racionalna i europska osnova za politički konsenzus o ovome, u svim europskim državama iznimno bitnom i osjetljivom pitanju.

Taj racionalni kompromis trebao bi s jedne strane uvažiti konzervativnu referendumsku poruku građana o braku, a s druge konsenzualno zakonom regulirati prava istospolnih partnerskih zajednica tako da ne budu uskraćene za socijalna ili materijalna prava koja imaju heteroseksualni partneri. Linija razlikovanja bila bi u tome što istospolne partnerske zajednice ne bi imale pravo posvajati djecu. Kako najavljaju ministri, predloženi zakon slijedi upravo tu razlikovnu liniju. No čini se kako se (i) u ovom prijedlogu ‘vrag’ skriva u detalju, odnosno da se nešto što je izravno nemoguće učini neizravno mogućim. Kvalitetno rješenje bilo bi da se ovo pitanje ne rješava dizanjem dovoljnog broja ruku, koje Kukuriku koalicija nesumnjivo ima, kako je to najavila potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, već da se tog ‘vraga’, ako uistinu postoji, izvede na čistinu i da se Zakon o životnom partnerstvu donese političkim konsenzusom.

Pritom bi konzervativni dio Sabora, prije svega Karamarkov HDZ, trebao pokazati svjetonazorsku širinu i prihvatiti zakonsko reguliranje registriranih partnerskih zajednica, ne ubirući jeftine političke bodove na oponiranju. A Zoran Milanović ne bi se smio preko tog zakona obračunavati s inicijativom U ime obitelji i referendumskom voljom birača, pokazujući da on ipak saborskom većinom neizravno može relativizirati i zaobići njihovu odluku. Za takav korak Zoran Milanović samo bi trebao malo obuzdati taštinu, a nakon toga sve je jednostavno i praktički bezbolno. Uz takve početne pozicije konsenzualno rješenje bilo bi samo stvar operativne i tehničke. I bila bi to nakon višemjesečnih svjetonazorskih bitki i podjela poruka zrelosti političke elite iskazana na dosljednoj zaštiti prava jedne manjinske zajednice, u kojoj bi i vladajuća koalicija i oporba mogle ubilježiti i pozitivne poene.

Sličan je model primjenjiv i na rješavanje primjene Ustavnog zakona o manjinama u Vukovaru, odnosno o dvojezičnim pločama na državnim, a zatim i javnim institucijama. Više sam puta kritički pisala o načinu na koji je Milanovićeva vlada ušla u primjenu odredbi Ustavnog zakona o manjinama u Vukovaru, prekočnim postavljanjem čiriličnih, odnosno dvojezičnih ploča na državnim ustanovama, njihovu nerazumijevanju Vukovara, bezuspješnim pokušajima europeizacije tog pitanja i uspješnom izazivanju daljnjih podjela u kojima su postale problematične čirilične ploče i ondje gdje su već odavno bile uobičajene i neprimjećivane, a koje su kulminirale praktičnim sprečavanjem državnog vrha da se priključi vukovarskoj koloni sjećanja. Ali manjinska se prava ne mogu određivati referendumom ma koliko potpisa Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prikupio. I tu Zoran Milanović ima pravo. Bio bi, doduše, uvjerljiviji da to poručiti autoritetom predsjednika Vlade, a ne inatom svađalice. No rezultat je isti. I rješenje je gotovo jednako jednostavno i za društvo važno kao Zakon o registriranim partnerstvima. Ne treba tu čarobna formula za sprečavanje gospodarskog sloma. Dovoljno je samo malo dobre volje za politički konsenzus i malo odgovornosti za one koji su ih izabrali.