Nakon liberalizacije ekonomije i liberalizacije društva multikulturalizmom liberalizacija obitelji dolazi kao treći korak. Njime završava razaranje tradicionalnih društava.
U mjesto užarene teme, referendum o ustavnoj definiciji braka, idemo na jednu samo naizgled načelnu: što danas, a još više sutra mogu postati velike političke teme u zapadnim demokracijama? Dakako da je riječ o ciljanoj podvali, jer teme su suštinski povezane. I kada kod nas prođe ova groznica u vezi s referendumom o braku, na dnevni red svih onih koji se bave ili se žele baviti politikom i političkim organiziranjem doći će neizbježno pitanje – što danas može pokrenuti birače, čime ih se može pridobiti?
To pitanje neprije-mjerenosti starih političkih podjela na lijevo i desno i nužne definicije novih razlikovnih političkih tema, na kojima će se gubiti ili dobivati izbori, možda se najeklatantnije vidi u Hollandeovoj Francuskoj. Socijalist Hollande dobio je izbore na klasičnoj matrici zasićenja desnicom, opterećenom korupcionaškim aferama, i na protivljenju striktnoj proračunskoj štednji, za što se u EU zalagala njemačka kancelarka Merkel.
I sve do tog trenutka francuska je priča potpuno klasična i uobičajena. No čim je postao predsjednik, Hollande je odlučno krenuo i uz potporu svoje većine u Skupštini proveo zakon o istospolnim bračnim zajednicama. I na tome je protiv sebe dobio milijun ljudi na prosvjedima u Parizu, ozbiljne kritike ne samo konzervativnih, već i izrazito lijevih francuskih intelektualaca. Ukratko, probudio je Francusku. Pritom valja imati na umu veliku razliku između našeg i francuskog poimanja svjetonazorske desnice. Konzervativac iz izrazito sekularne Francuske, osobito kada je riječ o partnerskim odnosima, bio bi pandan našem ljevičaru, a možda bi ga katkad posprdo zvali i komunjara. Ono što je u Francuskoj li-jevo poimanje partnerskih odnosa, kod nas se javno i ne spominje da ne bi bilo suviše šokantno i nepri-stojno.
Pitanja su: zašto se konzervativna i socijalistička Francuska ujedinila u prosvjedu protiv izjednačavanja istospolnih partnerskih zajednica s brakom? Zašto je François Hollande proveo to izjednačavanje na početku mandata, praktički kao glavni projekt? Tek nakon odgovora na ta dva pitanja, može se potražiti odgovor na treće i četvrto: koje će biti nove velike teme političkog razlikovanja u zapadnim demokracijama i koja je uloga hrvatskog referendum o braku u tom (globalnom) kontekstu?
