U Hrvatskoj već svako dijete zna otpjevati pjesmicu o tome da nam trebaju ulagači, ma s koje strane svijeta dolazili, i molečivo ih pozvati da dođu jer je ovo, eto, država koja maksimalno štiti pravo vlasništva i podupire svaku poduzetničku inicijativu. Riječju, zemlja sklona ulagačima. Stvarnost je, međutim, drugačija. Neki ulagači koji su uložili novac u Lijepu Našu našli su se u dugotrajnoj sudskoj borbi za zaštitu svojeg vlasništva i ulaganja. U ovom primjeru riječ je o problematici prava vlasništva na pomorskom dobru i zaštitu stečenih prava. Naime, mnogo je primjera u kojima su ulagači, koje je često poticala država, ulagali u nekretnine koje su poslije proglašene pomorskim dobrom, dakle dobrom na kojemu se ne može steći pravo vlasništva. Pri tome država vlasniku kojeg je izvlastila nije namjeravala platiti tržišnu naknadu.
Nije sporno da aktualni Pomorski zakon i zakoni prije njega propisuju da je pomorsko dobro tzv. res extra commerium, dakle izvan klasičnoga pravnog prometa. To nitko ne dovodi u pitanje. Međutim, to je samo jedna strana medalje. Druga je strana ta da je u Hrvatskoj ili zatečeno kao prijašnje stanje ili je nakon osamostaljenja sagrađeno mnogo objekata koji nigrde, posebno ne u zemljišnoj knjizi, nisu imali zabilježen podatak da je riječ o pomorskom dobru. Njima se slobodno obavlja promet, a državi je pripadao porez na promet nekretnina. Ako je riječ o prodaji objekta na pomorskom dobru između dvoje privatnih vlasnika, a nijedan od njih ni na koji način ne predstavlja državu, situacija je loša i pravno nesigurna. Država se za izvlaštenje još može pravdati, među ostalim zato što još nema potpunog povjerenja u zemljišne knjige. Međutim, stvari su drukčije kad se u ulozi prodavateljice nađe država, koja kupca dovodi u zabludu (dakle, vara ga) i proda mu nešto te za to uzme novac. Ima slučajeva da je prodala nekretninu, a onda je ubrzo pokrenula postupak njezina utvrđivanja pomorskim dobrom. Da stvari budu još lošije i potpuno suprotne ideji pravne sigurnosti i vladavine prava, zakonodavac je propisao da će se za one koji su legalno stekli pravo vlasništva pokrenuti postupak izvlaštenja (eksproprijacije), ali tako da će se tržišna naknada prebijati koncesijskom naknadom koja se neće plaćati. To zapravo znači da se nekoga izvlašćuje tako da mu se nameće naknada tržišne vrijednosti koju možda ne želi. Drugim riječima, to zakonsko rješenje u sukobu je s Ustavom, koji jamči tržišnu naknadu u slučaju izvlaštenja i ne zna za iznimku.
