HOTEL OSIJEK

Koliko bi vrijedila Hrvatska kad bi je potencijalni ulagač kupovao kao neko poduzeće? Na to ‘veleizdajničko’ pitanje analitičari uzvrćaju: Pa tko bi uopće htio kupiti ovakvu državu?

Lakše je pitati nego odgovoriti. Jedno je, naime, knjiška vrijednost, a posve drugo njena realna utrživost. Recimo, koliko bi zamišljenom kupcu zemlje vrijedile sve autoceste? U knjigama piše da su teške 130 milijardi kuna. Odlično, ali bi li kupac za njih iskazao koliko ako zna da su opterećene dugom od 34 milijarde kuna? I da je prinos po kilometru autoceste tri puta manji od njemačkog i četiri puta manji od austrijskog? Nažalost, nacionalni ponos zbog krasnih, brzih cesta (na kojima je u privatne džepove pospremljeno čak deset milijardi kuna) nema prodajnu težinu.

Što bi kupac dobio s 22 nerestrukturirana javna poduzeća koja su lani uprihodila 8,6 milijardi kuna (čak uknjižila i dobit od 753 milijuna) znajući da su istodobno opterećena sa 72 milijarde kuna dugova? Privatizacija Croatia osiguranja, HPB-a i Croatia Airlinesa tuobno pokazuje koliko se naše domoljubne nade razlikuju od tržišne vrijednosti. Burzovni analitičar Roman Rinkovec pojašnjava kako stojte privatizacijske stvari.

“Bojim se da je vlast, ali i mnogi drugi, u težoj zabludi kad smatra da bismo za tvrtke koje trenutačno namjeravamo prodati (CO, HPB, CA…) trebali dobiti silne milijarde. Kod njih ima previše dubioza koje javnosti nisu poznate. Osim toga svakom potencijalnom kupcu jasno je nego nama samima da sve to radimo iz očaja, što prema definiciji rušicenu i stavlja kupca u dominantan položaj. Stoga, koliko god mi tražili za bilo koju tvrtku, to nećemo dobiti,” kategoričan je Rinkovec.

Doista, koju bi vrstu investitora privukla država u kojoj u posljednje 22 godine nije sagrađena nijedna tvornica (‘greenfield’-investicije broje se na prste jedne ruke), ali zato ih je sigurno 50-ak zatvoreno? Tko bi kupio zemlju u kojoj je broj umirovljenika i onih koji rade gotovo izjednačen? Bi li netko riskirao sa zemljom u kojoj re-