CASANOVA

Poznato konzervativni Švicarci, koji su ženama dali pravo glasa tek 1971., inače ljubitelji referenduma čak i više od Hrvata, sad imaju kancelarku i zadnjim referendumima najavljaju pravu mirnu revoluciju. Još početkom godine srezali su menadžerske bonuse, a sad će, za koji dan, na referendum za ograničenje plaća u omjeru jedan prema dvanaest. I onda, već početkom 2014., na glasovanje o temeljnoj plaći za svakoga punoljetnoga građanina.

Ništa više nije isto. Švicarce je, recimo, prilično neugodno iznenadio oproštajni dar od 70 milijuna švicarskih franaka Danielu Vaselli, predsjedniku na odlasku farmaceutske tvrtke Novartis. Koliko je to u kunama i eurima, većina Hrvata zna i bez kalkulatora i tečajne liste. Nakon općega javnog gađenja, tvrtka je odustala od plana pa će Vasella na biro s gaćama na štapu.

Osnova za prijedlog o ograničavanju najviših prihoda temelji se na podatku prema kojem najbolje plaćenih jedan posto u toj zemlji bilježi rast dohotka od 39 posto od 1996. do 2010., a za one u najnižem razredu taj je rast bio samo između šest i devet posto. U toj državi razlike završavaju i do 200 puta većom najvišom plaćom od najniže. Cilj je uvođenja tog ograničenja, kako to vidi predsjednik mladih socijaldemokrata David Roth, poštenija raspodjela zajednički stvorenog bogatstva i zaustavljanje nejednakosti prije nego što se uopće pojavi.

Protivnici se pak brinu za poruku koju bi pozitivan ishod referendumu poslao potencijalnim ulagačima, administrativne tereteza male i srednje tvrtke te smanjenje prihoda od poreza na dohodak i doprinosa za mirovinsko. Ti protivnici u redovima su onih koji bi time bili izravno pogođeni, u tvrtkama i interesnim poslovnim udrugama. Glavna je prijetnja, poslovno, seljenje iz Švicarske, premda sve manje ljudi ozbiljno shvaća taj klasični argument. Mnoge tvrtke nisu izabrale Švicarsku samo zato što ondje mogu plaćati masno svoje zaposlene, otprilike glasi protuargument.

Štoviše, sve više europskih zemalja razmišlja o proširenju ograničenja na plaće nakon što je gotovo postignut politički dogovor u Europskoj uniji o bankarskim bonusima. Francuska je uvela ograničenja u javne tvrtke, Britanija je razmišljala o tome, ali predomisljala se, premda to nije nužno kraj te priče. Suprotna logika stoga kaže kako će druge švicarske prednosti ulaganja utoliko više doći do izražaja ukoliko više drugih europskih zemalja uvede ograničenja. Ishod je neizgledan: ankete uglavnom sugeriraju veliku podijeljenost Švicaraca iz obaju kampova na 45 do 50 posto potpore.

Još radikalnija kampanja, koja uistinu otvara vrata savim novom eksperimentu, prikupila je dovoljno potpisa potrebnih prema švicarskom zakonu i zaokupila pozornost i maštu svijeta. Nakon više od stotinu tisuća prikupljenih potpisa, točnije 125 tisuća, država je dužna raspisati zakonodavni referendum o uvođenju osnovnog, bezuvjetnog osobnog dohotka od 2500 franaka na mjesec za svakoga punoljetnog stanovnika. Ono što se na prvi pogled čini nezamislivo, zapravo nije toliko neizvedivo, tvrde pobornici, posebice u bogatom društvu poput švicarskoga.

Dio novca već bi bio dostupan preusmjeravanjem socijalne pomoći i povezanih državnih programa koji bi prestali postojati, zbog čega bi valjalo namaknuti razliku, što bi zajedno, procjenjuju inicijatori referenduma, zahtijevalo otprilike trećinu švicarskog BDP-a. Uz to, siguran prihod svakoga odraslog stanovnika značio bi automatski i veće prihode državi, odnosno izravan povrat dijela tog novca u većim prihodima od poreza na dohodak. Situacija bi se olakšala i administrativno jer bi sustav bio mnogo jednostavniji i zahtijevalo manje birokratskog postupka; država bi jednostavno slala novac svim građanima, a ekonomija u cjelini okoristila bi se većom potrošačkom moći onih čije su mogućnosti bile ograničene.

Ideja, inače, nije nova. O osnovnom dohotku pisali su još Thomas Paine (19. stoljeće, Engleska i Amerika) i Erich Fromm (20. stoljeće, Njemačka), a golicala je i mnoge druge umove. Iznos koji je referendumom predložen neće nikomu omogućiti raskošan i bezbrižan život, ali jamčit će pristojnu egzistenciju za svakoga odraslog čovjeka. Drugim riječima, većina stanovništva vrlo bi vjerojatno nastavila raditi želeći osigurati kvalitetnu egzistenciju i bolji životni standard.

Mišljenja su podijeljena, kao što se moglo očekivati. Mnogi ekonomisti i stručnjaci boje se koncepta zajamčenoga osnovnog dohotka za sve odrasle građane zato što u osnovi destimulira rad, ali neka istraživanja pokazala su, iznenađujuće, da negativni učinci na radnu aktivnost nisu toliko veliki koliko se čini. Jasno, istraživanja su jedno, praksa nešto sasvim drugo. Suprotno očekivanju, ima primjera provedbe, no ograničenog raspona; dosad se nije jedna država nije usudila igrati s tim na nacionalnoj razini.

Nešto slično postoji u američkoj saveznoj državi Aljasci koja svakom odraslim stanovniku na godinu isplaćuje svojevrsnu dividendu od prihoda dobivenih od iskorištavanja nafte i plina. Ipak, riječ je o zanemarivom iznosu koji varira i ne omogućuje preživljavanje. U mnogim svjetskim državama ima ili je bilo pilot-projekata s takvom inspiracijom, premda više u svrhu testiranja ideje i istraživanja njezinih učinaka. Takav projekt proveden je u namibijskom selu Omitari od 2008. do 2009. Rezultati su bili vrlo dobri: zabilježena je bolja uhranjenost djece, veći postotak pohađanja škole i bolji prihodi zajednice (izvan onoga što su dobili na dar), a stopa kriminala pala je za 42 posto.

Zanimljivo, u Americi ideja nalazi pobornike u oba politička kampa. Za lijevo orijentirane posebna objašnjenja nisu potrebna, no iznenađuje interes desnih i konzervativaca, koji nisu sasvim protiv. Njihovo razmišljanje ne začuđuje toliko ako se u obzir uzme ideja protržišnoga ekonomskog gurua Miltona Friedmana koji je imao ideju donekle na tragu te. Zagovarao je takozvani sustav negativnog poreza koji bi, pojednostavljeno, prihode najsrošašnijih ‘dopunjavao’ iz državne blagajne. U globalnoj raspravi pojavljuje se nekoliko varijanti, što uključuje i zajamčeni prihod ispod predodređenog praga, tako da na njega ne bi imali pravo bogatiji građani, nego samo siromašniji.

Švicarska bi tako, teoretski, mogla postati prva država u povijesti koja će uvesti temeljni bezuvjetni dohodak za sve svoje punoljetne građane, što bi svakako bio potez bez premca i u najmanju ruku fascinantan eksperiment. Kad će referendum biti raspisan, još nije poznato, no zakon je jasan i svakako će ga biti; kad se to dogodi, oči svijeta nedvojbeno će biti uprte u malu i do jučer uspavanu Švicarsku, zemlju od koje bi rijetko tko očekivao ispisivanje ljudske povijesti.

Sa zajamčenim prihodom eksperimentiralo se i u Brazilu i Indiji, prvi rezultati obećavaju. Zajednice koje primaju takav prihod bilježe veću potrošnju za hranu i zdravstvo, bolji uspjeh djece u školi u 68 posto obitelji, trostruko više vremena provedenog u školi, trostruko višu razinu štednje i dvostruko više poslovnih startupova. Eksperimenti nisu bili ograničeni samo na zemlje u razvoju ni nedavne godine. Slično je napravljeno u Kanadi sredinom 70-ih prošlog stoljeća u mjestu Dauphinu gdje su siromašni stanovnici dobivali dodatak na prihod. Rezultati korespondiraju s novijima: siromaštvo je gotovo nestalo, skočila je stopa završavanja srednje škole, a pala stopa hospitalizacije.