DJeca to znaju

Sjećate li se još kojim ste se taktikama koristili prije koje desetljeće da biste dobili novu igračku, sladoled, otišli u zoološki vrt? Već se tada moglo nazreti hoćete li postati biznismen velikoga kalibra.

Četverogodišnji Richard vozio se sa svojom majkom Eve po Londonu kilometrima daleko od kuće, u kraju u kojem nikad nije bio. Eve je zaustavila automobil i pitala ga misli li da bi odande mogao naći put kući. Odgovorio je potvrđno, na što mu je ona rekla da izađe i onda to i učini. Do dvanaeste je radio kružne vožnje biciklom od 150 kilometara, sve do morske obale. Nakon kratkog pohađanja srednje škole Richard ju je napustio, a na fakultetu nije proveo ni dana. S devetnaest je pokrenuo svoj prvi uspješni biznis, Virgin Airlines, zatim glazbeni biznis i svašta još nešto, a namjeravao je sagraditi i vlastitu svemirsku letjelicu. Riječ je o Richardu Bransonu. Sir Richardu Bransonu. Vjetar u leđa jednome od najbogatijih ljudi na planetu dala je (hrabra) majka. Pustila ga je da razvije vlastita jedra. Da uđe i razvija se sam. No hoće li netko jednom postati biznismen velikog kalibra, bez sumnje se može nazreti i iz načina na koji su se takvi ljudi kao djeca izboreli za ono što su željeli. Sjećate li se još kojim ste se taktikama koristili da dobijete novu igračku, sladoled, otišete u zoološki vrt? Jeste li vrištali, bacali se po podu, imali umijat pogled poput Mačka iz ‘Shreka’, nizali dobre ocjene zbog nagrade ili nešto peto?

Evo što kaže naša mala anketa provedena među vrtićkom i školskom djecom: – Uvijek budem dobar, pospremim igračke, pomognem mami i idem spavati kad mi kaže. Onda me nagradi – kaže četverogodišnji Danijel. – Kad hoću novog među, onda najprije kažem mami, pa tati, pa mami, pa tati, pa mami, pa tati, pa mi ga netko uvijek kupi – savjetuje trogodišnja Ema. – Kad mi nitko ne želi kupiti igračku, zatvorim se u sobu i plačem. Onda je dobijem – ‘originalan’ je petogodišnji Mateo. – Kada sam bila malena, ili sam se rasplakala ili sam molila djeda i baku za dar. Sada roditelje moram moljakati i po dvije godine za neku skuplju stvar. Mogu je dobiti i prije ako u školi zaradim neku ekstraocjenu ili za blagdane – kaže 15-godišnja Lucija. – Ne sjećam se baš, ali bi se vjerojatno nekak’ dogovorio da se lijepo ponašam i onda to što hoću i zaslužio – kaže 14-godišnji Ivan. – Sjećam se, kad sam bila dijete, htjela sam novu Barbie, ali mama je nije htjela kupiti jer sam kao imala već previše igračaka. Onda sam otišla k djedu i on mi ju je kupio. Sada sam htjela iP-.

Površan pogled na otužno stanje hrvatskoga gospodarstva odaje da smo zemlja bez ideja i pogonske snage poduzetnika. No povremeno se u medije probije lijepa priča o uspjehu (i to najčešće prekograničnom, što je uspjeh na kvadrat!), a načini fokusiranja na proboj, unatoč turobnosti okoline, birokratskim ograničenjima i svesrdnom trudu države da im svaki pokušaj minira u startu, pokazuju kako te priče leže upravo na djetinjim metodom uvjeravanja. Neki su pali, otresli prašinu i krenuli ispočetka. Drugi su pokucali na druga, prava vrata. Treći su uporno igrali po pravilima. Četvrti nisu. Pravilo je da pravila nema, a djeca to intuitivno znaju. Zato što su sve snage usmjerili na cilj – dobiti ono što žele.

Na tehnike slične onima koje smo upražnjavali kao djeca upućuju i razni ‘couch’ i NPL treneri. Tatjana Divjak, primjerice, kaže kako je u biznisu važno samo jedno – da bismo na bilo kojem životnom području ostvarili ono što želimo, potrebno je prije svega nedvosmisleno znati što je ‘to’ što želimo. Kada ‘to’ otkrijemo (a ako nam samo po sebi to nije jasno, to je i najteži dio priče!), onda nam je najvažniji zadatak vjerovati da ‘to’ možemo, da je ‘to’ za nas dobro i da na ‘to’ imamo pravo!

I tu je kvaka 22. Ako i u jednu od te tri točke sumnjamo, i najmanje, pa čak imamo i najmanji tračak sumnje, onu prokletu stotinku sekunde sumnje… pljus! Nećemo ostvariti ono što želimo. Svatko od nas stoga ima svoju formulu, svoj put, a Proust je rekao: ‘Naš je život putovanje koje za nas nitko osim nas ne može obaviti!’ Stoga istražite sebe, to je proces koji se u psihologiji zove introspekcija, i nađite svoj ključ kako biste otvorili vrata uspjehu. A to je i smisao života ili kako reče Sokrat: ‘Neistražen život nije vrijedan življenja!’ – savjetuje Tatjana svoju ‘jednostavnu’ recepturu.

Zar je doista tako lagano? Da, samo što je najteže prihvatiti najjednostavnije stvari. Inga Lalić, vlasnica tvrtke Re-Forma za poslovno savjetovanje, svoje klijente uvjerava u vlastiti životni motor: mogu sve što želim. Nemoguće postaje moguće samo ako postoje cilj i vjera u njega. Pa, što je onda to što će vas održati u biznisu unatoč krizi? Lalić tvrdi – samo usmjerenost na proizvode i usluge neće biti dovoljna za opstanak na tržištu. Razlog zbog kojeg većina novih tvrtki završi u stečaju upravo je fokusiranost na proizvod ili uslugu. No nema proizvoda koji netko neće pokušati oponašati i poboljšati. Ima li tvrtka jasno definiranu poslovnu viziju, ciljeve, planove i strategiju? Nudi li tržištu nešto novo, na drukčiji način, čime se ističe u masi sličnih? Zna li uopće tko su idealni kupci i klijenti? To su pitanja.