Warren Buffet s biznisom je počeo u dobi od šest godina, jednog vrućeg ljeta tijekom velike krize, prodajući ledena pića od vrata do vrata. Malo po malo slijedili su drugi poslovi: prodavao je izgubljene golfske loptice u klupskom dućanu s opremom za gol, osmislio je kako isporučiti 1500 komada novina u jednom krugu dostave, iznajmljivao je flipere brijačnicama… Od svoje trinaeste sam sebe uzdržava, a s osamnaest je na bankovnom računu imao već stotinu tisuća dolara. Onda se prijavio u poslovnu školu Wharton. Odbijen je.
John Mackey, osnivač lanca Whole Foods Market, i Kip Tindell, osnivač lanca The Container Store, sastajali su se u Austinu gdje su igrali poker (puno) dok su pokušavali studirati na Sveučilištu Texas (uz ne previše truda). Obojica su se s vremenom ispisala – Mackey da bi otvorio trgovinu zdrave hrane, Tindell da bi zadovoljio svoju opsesiju – pomagati ljudima da srede svoje poremećene živote. Obojica su nakon ispisa iz škole našla način da svijetu oko sebe dodaju vrijednost. I to uz radikalnu filozofiju koju ne poučava nijedna poslovna škola ili fakultet – da primarna svrha biznisa nije zarada, već zadovoljstvo kupaca.
Lew Wasserman gotovo je sam osnovao moderni Hollywood sa svojom kolosalnom agencijom talenata MCA. Počevši u dobi od trinaest godina, Wasserman je prekinuo školu radeći umjesto toga kao vratar u kinu na Hollywood Boulevardu. No svjedodžbu je ipak zaradio – trgovanjem s ravnateljem škole: učenicima je prije otvaranja kina omogućio da ispod cijene odgledaju film. Umjesto prepisivanja s ploče i bubanja napamet, smislio je sjajne ugovore u šoubiznisu koji se još proučavaju na pravnim fakultetima. Takvim je ugovorima uz MCA vezao zvijezde poput Freda Astaira i sestara Gish. Što povezuje te primjere? Odsutnost klasičnog školovanja i izobrazba u ‘životnoj’ školi.
