Ankica Mamić

Politički skandali, previranja i gubitak povjerenja javnosti samo su neki od izazova s kojima se nose domaći političari, a opći je dojam da ili imaju loš PR ili ga uopće nemaju. Nedvojbeno je da Kukuriku koalicija gubi kredibilnost, najjača oporbenica stranka HDZ također ne stoji sjajno, za Hrvatske laburiste pak može se reći da imaju konstantan rejting, ali ni oni ne napreduju mnogo u popularnosti. Vlada je lani potkraj srpnja donijela odluku o prekidu angažiranja PR agencija, što je dignulo veliku buru među PR stručnjacima, no najavila je tada da su moguće iznimke za posebne projekte. Premijer Zoran Milanović rekao je da će za PR agencije i dalje biti posla s državom, ali da će ga dobiti ona koja pobijedi na javnom natječaju za posebne projekte.

Posljedica takve odluke zatvorenost je i netransparentnost Vlade prema javnosti, smatra direktorica IM&C agencije Ankica Mamić, unatoč tome što je pravo na pristup informacijama ne samo zakonska obveza nego i jedno od najvažnijih prava građana i bitan preduvjet slobode mišljenja. U prilog transparentnosti, upozorava Mamić, ne ide estradizacija mnogih medija i način na koji se upotrebljavaju politički sadržaji, pa je zato iznimno važno javnosti dodatno objašnjavati svaki potez. Tako su se posložili spomenuti utjecaji pa se mogao očekivati gubitak povjerenja u vlast.

Komunikacijske strategije očito nema, a stihija komunikacija ne koristi nikomu. Političari koji vode zemlju dužni su objašnjavati javnosti svoje poteze, a time se svakako trebaju baviti komunikacijskim stručnjacima. Stoga je Vladina veoma štetna odluka kojom se tijelima državne uprave, javnim ustanovama te trgovačkim društvima u kojima je Republika Hrvatska većinska ili pretežna vlasnica ne dopušta angažirati PR agencije – kaže Mamić.

Pitanje je što je Vlada htjela postići njome. Ako je namjeravala uštedjeti, upitno je koliko se u tome uspjelo jer naši sugovornici upozoravaju na pojavu sive zone u PR uslugama, i to upravo povezanih s Vladinim tijelima. Mamić tvrdi da se pojedini komunikacijski stručnjaci ipak surađuju s javnim poduzećima, što je još povećalo netransparentnost. Direktor Millenium grupe Mario Petrović također spominje sivu zonu tvrdeći je ne bi bilo da se usluge komunikacijskih stručnjaka, koje su i dalje nužne političkim akterima, ne koriste.

Čini se da je problem ipak mnogo dublji nego što se čini, tj. nije u pitanju samo ušteda nego upravo ono što spominje Skoko – da vladajuća garnitura kao da bježi od stvarnosti, uvjerenja da s Markova trga bolje vidi položaj građana. Direktor Manjgure Krešimir Macan kaže da ni PR agencije nemaju čarobni štapić ako vladajući ni sami ne znaju koju politiku vode ili bi trebali voditi. Upozorava na to da ni oporba nije ništa bolja jer, dok se ona zabavlja u zapletanju vladajućih, ne vidi da se i njoj samoj događa nešto slično. Donekle, kaže, odskaču Hrvatski laburisti i pojedini lokalni lideri, poput Milana Bandića, koji jako dobro znaju kad se naći u pravo vrijeme na pravome mjestu te još izreći ono što se od njih očekuje.

Vladači su najviše izgubili padom dojma javnosti o premijeru Milanoviću koji je sâm doprinio tomu tvrdoglavim i, u javnosti tako doživljenim, bahatim ponašanjem. Pokazalo se da je to predložak koji se ponavlja pa su ga birači odlučili kazniti zbog toga što se smatra boljim od njih. Oporba pak, donekle i zbog stalne vatre vladajućih, ispadla konzervativna, nazadna, zatvorena. Međutim, to kao da je ne zabrinjava previše, stoga ne začuđuje što je njezin čelnik na vrhu ljestvice nepopularnih političara u državi. Imamo dojam da se i jedini i drugi ne uzrujavaju previše zbog toga; valjda vjeruju da će javnost s vremenom shvatiti da su baš super. E, na njihovu veliku žalost, neće, morat će mijenjati ponašanje, i to dugotrajnim radom. Nema brzih trikova ni čarobnog štapića – kaže Macan.

Na te riječi Mamić dodaje kako je zapravo zanimljivo što popularnost jednako pada i šefu vladajućih i šefu oporbe, ističući da je to doista rijetko. Posljednji primjer u slučaju ‘lex Perković’ ilustrira koje komunikacijske pogreške čini Vlada jer je premijer svojim upornim inzistiranjem izgubio vjerodostojnost, a na njoj se zadobiva povjerenje birača. S druge je strane očita pasivnost oporbe, koja nema strategiju i jasnu komunikaciju. I u njoj također imamo dobar primjer: odnedavno tvrdi da je njezin gospodarski program tajna, što je, smatra Mamić, velika pogreška. Kaže da je aktualna vlada već na pola mandata pa bi oporba svoj program već trebala jasno i aktivno iznositi te pridobivati birače. Uistinu je, dodajmo, o gospodarskom programu besmisleno govoriti kao o tajni. Upravo su oba su postupka suprotna Ustavu, no što je najgore, komunikacija oporbe nije suvisla i argumentirana, a vlast svojim škrtim iznošenjem stajališta ostavlja dojam da nije sposobna riješiti aktualni problem. Sve to utječe na percepciju birača.

Direktor Millenium grupe Mario Petrović ističe i koliko takvi verbalni konflikti stvaraju loše ozračje. U Hrvatskoj nedostaje konkretnog sadržaja, politički partneri uglavnom nisu usklađeni u komuniciranju, što banalizira njihovo djelovanje; informiranje nije adekvatno i građanstvo kao sudionik političkog života posve se obezvjeđe – kaže Petrović.

Macan ističe, a s time se možemo složiti, da je ova vlada prividno otvorena te da bi sljedeća trebala biti potpuno otvorena prema povratnim informacijama iz javnosti, ako već ne može prihvatiti ravnopravnu dvosmjernu komunikaciju, kojoj danas svi težimo. Pravo na pristup informacijama danas je jedno od najvažnijih prava građana i bitan preduvjet slobode mišljenja. U travnju 2009. Europski sud za ljudska prava donio je odluku kojom je prvi put pravo na pristup državnim informacijama formalno priznato kao dio članka 10. Europske povelje o ljudskim pravima. Mamić kaže da je dužnost svake vlade obavještavati i otvoreno informirati javnost o svakom potezu.

PR je zastupanje nečijih stajališta pred sudom javnosti. Ako odnosi nisu transparentni, ako se ne zna u čije se ime govori, javnost se zbunjuje i dovodi u zabludu – kaže Mamić.

Prošlo je gotovo dvije godine otkad je Milanovićeva vlada preuzela upravljanje zemljom. Od tada je spasnula nadu mnogih građana da će se napokon uvesti red. Naime, dojam je da Milanovićeva vlada ponavlja pogreške Račanove, koja je 2000. smijenila do tada suvereni HDZ. Politika premijera Račana bila je kolebljiva, nije se usudio suprotstaviti prijetnjama ekstremne desnice i izgubio je vjerodostojnost te je kažnjen već na sljedećim izborima. Za razliku od njega, tadašnji predsjednik Republike bio je mnogo odlučniji, primjerice kad je potezom pera smijenio bahate generale, i javnost je to znala prepoznati.

Zoran Milanović ne usuđuje se sa svojim timom provesti dublje reforme, s Europskom komisijom nepotrebno se svadra oko ‘lex Perković’ umjesto da se bori za povoljnije uvjete domaćega gospodarstva. U njegovu ponašanju ima elemenata bahatosti, dakle ima problem u komuniciranju s javnošću. Zato njegov reting pada i pitanje je koliko je upravo za njega bilo ispravno da odbaci PR agencije. Ima, naravno, i primjera političara kojima popularnost raste unatoč specifičnom nastupu, poput ministra Slavka Linića, ali takvi su rijetki i premijer Milanović očito nije jedan od njih. Njemu bi dobro došao stručnjak koji će ga upozoriti na to kako komunicira s javnošću.

Dojam je da se ni vladajući ni oporba ne uzrujavaju previše zbog lošeg imidža u javnosti. Kao da vjeruju kako će javnost s vremenom shvatiti da su baš super.