Karlovačka banka novi predsjednik uprave Ivan Vrljić dobio mandat na šest mjeseci

Najavu mogućnosti prodaje Molova udjela u Ini potkraj prošlog tjedna, hrvatsko tržište kapitala reagiralo je mlako i blago – gotovo nikako. To samo pokazuje da tržište, zasad, više čeka, a manje djeluje.

U dva dana ovotjednog trgovanja, ponedjeljak i utorak, Inina je dionica pala tek 4,5 posto, na cijenu od 3790 kuna, sa skromnim prometom od 133,5 tisuća kuna. Protrgano je, naime, 35 dionica u svega sedam transakcija, a Zagrebačka burza stavila je Ininu dionicu u segment promatranja. Nije, dakle, čak ni rapidno padala, što bi bio dobar razlog za blokadu trgovine.

Molov istup, vjeruju burzovni stručnjaci, prije svega pokazuje jednu od pregovaračkih taktika te političku dimenziju kojom se želi ojačati pregovaračka moć. Time, smatraju, žele dati do znanja da su spremni na prodaju ako se ne prihvate njihovi uvjeti. Analitičar tržišta kapitala Roman Rinkovec govori da bi razlog za eventualnu obustavu trgovanja bila moguća zainteresiranost neke kompanije za preuzimanje većeg paketa Ininih dionica koja bi bila pretočena u neko pismo namjere, kao u slučaju Plive i islandskog Actavisa, ili barem usmeno izrečena od strane ovlaštenih predstavnika te tvrtke. O tome zasad nema nikakvih saznanja.

Ono što bi, međutim, trebalo hitno obustaviti, to su istupi predstavnika hrvatske vlade, koji i u ovom slučaju zorno prikazuju neslaganje u vezi s ponajvažnijim gospodarskim pitanjima na relaciji SDP – HNS, ali i teško shvatljivu i gotovo depresivnu defenzivnost, pa i nezainteresiranost za ispravljanje grijeha iz prošlosti. Mol je, naime, o prodaji Ininih dionica istupio načelno, gotovo kao i svaki drugi vlasnik neke imovine koja ima određenu cijenu na tržištu. Hrvatski su pak se predstavnici, posebno sveprisutni, ali i bolno nekompetentni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, gotovo natjecali tko će u javnosti više pametovati. To, naravno, ni u kom slučaju ne predstavlja slučajnost, već pravilo koje više nikoga ne bi smjelo iznenaditi – zaključuje Rinkovec.

S obzirom na to da je mogućnost prodaje Molova udjela u Ini stigla već nakon drugog sastanka pregovaračkih timova Ine i Mola, a slično se šuškalo i nakon prvog, jasno je da postoje različiti ciljevi i da će se, kako kažu upućeni, ‘tu još svašta događati’.

Hrvatsko društvo u svojevrsnom je stanju dezorientiranosti. Kad razgovarate s ljudima iz okoline, shvate da većini nedostaje vizija sutrašnjice. Kao da nam je pogled u budućnost zapriječila debela očna mrena. U kojem smjeru krenuti? Što očekivati u bliskoj budućnosti? Osim Božića i Nove godine teško da će vam bilo tko suvislo reći što čekamo i što možemo očekivati. A upravo je zadaća onih koji su se stavili, što svojom voljom, što izborom građana, na čelo organizacija, ustanova, uprava, vlasti i vlada svih razina da ljudima objasne što rade, što planiraju, što smjeraju, što sami poduzimaju ili što očekuju da i drugi poduzmu da se stanje promijeni, da se čini i učini drugačijim od onoga kakvo je sada. Kako znati što mislite ili što radite ako ne komunicirate? Ako ne upućujete ljudima oko sebe jasnu i smislenu poruku?

Nema podjele na privatni, korporativni, politički, estradni ili ne znam kakav sve ne PR. Odnosa s javnošću ili, jednostavnije, komuniciranja ili ima ili nema, ili je dobro ili je loše, ili shvaćate da vam treba ili to jednostavno ignorirate. Rezultati svake ljudske, društvene ili političke aktivnosti najbolje se očrtavaju u tome kako ih prenosite onima kojima su namijenjeni.

Gledam svoju unučicu od nepune tri godine kojoj majka govori i objašnjava što radi dok je ona pozorno gleda i pokušava joj se priključiti u spremaju stvari po kući. I što joj više riječju i djelom kazuje, to su male ruke vrednije.

Gledam i slušam kako sve više ljudi rogo-bori protiv davanja autocesta u koncesiju jer vrlo brzo dolazi vrijeme kad neće biti novca ni za kamate, a kamoli za rate glavnice. Rekla Vlada – monetizacija. I na tome stala. I otada monetizaciju s hrvatskog na hrvatski prevode građanima cestarski sindikalci, politički oponenti, analitičari opće prakse i tko sve ne. Svi osim onih koji su to trebali učiniti na početku priče. Da je narodu jednostavno rečeno da novca nema i da ga neće biti te da je jedan od izlaza dati ceste u najam nekomu tko će se njima koristiti s jeftinijim kapitalom, već bi se drugačije govorilo. Ili da je, kad već narod u anketama ne želi tu proskribiranu monetizaciju, Hrvatima zaljubljenima u vlastite autoceste ponuđeno da upišu narodni zajam na 30 godina i tako ostanu svoji na svome. Jer, za zajam novca ima. Gotovo je 200 milijardi kuna štednje pohranjeno u bankama za jedan do tri posto godišnjih kamata. Tridesetak milijardi uloženih uza šest posto kamata (koliko plaćamo japanskim financijerima) bilo bi lijep posao. Naime, i za zajam i za obveznice jamči država!

Samo je trebalo ljudima sve to reći na početku priče. Komunicirati. S PR agencijama ili bez njih. Potpuna i pravodobna informacija preduvjet je svake odluke. Katkad i dobre, ako u svim fazama njezina pripremanja, donošenja i objavljivanja izostane odgovarajuća komunikacija sa svima na koje se odnosi ili koje to treba zanimati, nema onu snagu i učinak koje bi imala da su, što se učenim jezikom kaže, svi dionici bili na vrijeme uključeni u komunikaciju.

Komuniciranje nije samo prirođeni talent i sposobnost koju dobivate rođenjem. Ono se uči, studira, ono se usavršava. Komuniciranje ili odnosi s javnošću poznata su i priznata profesija. I u svijetu i kod nas. Istina je, nekima još nije poznata, a neki je još ne priznaju. Neki čak misle da je bolje bez nje. Šutnja je zlato samo kad nemaš što reći.