Vis-a-Vis’ smo na neki način radili za sebe

‘Vis-a-Vis’ smo na neki način radili za sebe, ne razmišljajući o tome da će se jednoga dana naći pred publikom. Tim smo više iznenađeni pohvalama i nagradama poput posebnog priznanja žirija Zagreb film festivala. Nevio i ja krenuli smo na Vis raditi na njegovom scenariju radnog naslova Comiscan i, nakon brojnih iščitavanja, razrada nekih elemenata priče, unošenja biografskih i izmišljenih dijelova u priču, te pritom mnogo, mnogo zezanja, palo nam je na pamet napraviti eksperimentalni film. Nevjerojatno je kako se potom sve otvaralo, pa smo tako uspjeli doći do kamere, eike, a posebice do Rakana Rushaidata koji je presudan za ovaj film. U nekoj fazi Rakan i Nevio preuzeli su najveći teret jer sam ja snimao sapunicu, ali svi smo dali sve za ovaj film.

Čini se da su Vam priprema i snimanje filma posebno drag dio života… Apsolutno. Natulumarili smo se oko njega, nasmijali, izvukli sve što imamo u sebi za taj film i gotovo da ga nismo željeli dovršiti. Znali smo navečer na Visu sjesti i razmišljati što će biti kada završimo ‘Vis-a-Vis’. Svima nam je to najljepši mogući način rada koji smo doživjeli, iako, moram priznati, i najnaporniji zbog svega što smo uložili. No još je ljepše kada nešto u što si ušao bez ikakvih očekivanja i dao cijelog sebe – prihvaća i javnost. Štoviše, ljeto je najveći filmski portal Cine Europa silno nahvalio Nevia i usporedo njegov redateljski rad s onim Woodyja Allena i Alexandera Paynea. Sada čekamo pun popis festivala koji će ga prikazati. To je pravo malo čudo i sretnik sam da sam dio projekta od početka.

Dakle, tu ste se okušali i u drugim ulogama, primjerice koscenarista, organizatora. Vuče li Vas želja da se okušate kao redatelj, scenarist? Ne, ni najmanje. To je bio jako lijep izlet, ali nakon dugo godina traženja danas znam da jesam i da želim biti glumac. Volim surađivati na scenariju, no to se ionako često događa u mojem glumačkom poslu, kao dio procesa. Ipak, gluma je ono u čemu sam se pronašao.

Imate 33 godine, brak iz sebe, vezu iz koje imate 15-godišnjeg sina, ove godine mnogo projekata… Čini li Vam se da napokon dolazi vrijeme da uživate u plodovima rada? Istina je da bih volio da u tom pobojaivanju stoji i sretan bračni, obiteljski život, jer jesam obiteljski tip osobe. Ali, činjenica je da zadnjih godinu dana mnogo izlazim i uživam u novostečenoj slobodi, da sam na neki način sazrio, da sam u stanju svoj život učiniti kvalitetnijim i boljim umjesto da loše misli praznim pred televizorom. Zapravo, stvarno sam uspio poduzeti prave korake u životu, umiriti neke svoje ‘demone’ i početi punim plućima uživati u svojoj koži. Stoga, iako mi život ne postaje mireniji (štoviše), čini se da dolazi vrijeme u kojemu stvarima mogu pristupiti opuštenije i smirenije.

Vi ste vrlo mlad otac, imate već poodraslog sina Davida. Koliko Vas je puta već smjestio u ‘starce’? Počelo je to već prije nekoliko godina. U početku mu je bilo drago da znam nešto o glazbi koju sluša, ali kako u elektronskoj glazbi nisam dovoljno potkovan jer joj nisam ni sklon, počeo me svoditi na starca koji ništa ne zna. Sad je u pubertetu pa su mu moji roditeljski naputci i stavovi dosadni i zastarjeli… tako da sam istovremeno i mlad i star.

Dakle, niste na istoj glazbenoj frekvenciji sa sinom? Ne, on voli elektroniku, a ja baš i ne. Nažalost, zbog posla imam sve manje vremena za glazbu, a ona je uvijek bila važan dio mog života. Danas su to posebni trenuci, mali privatni praznik, kada mogu navečer zasjesti pred računalom i satima surfati You–tubeom, stvarati svoju top listu, poput DJ–a. Obožavam jazz, reggae, Boba Marleya, Jamiroquaija, YU–rock s kraja 70–ih i početka 80–ih, Beatlese, zapravo raznu glazbu za razna raspoloženja – osim agresivne elektronike kakvu moj David obožava.

Poznato je da s bivšom suprugom dijelite brigu o dvije kujice. Jeste li oduvijek bili zaljubljenik u životinje? Dugo sam godina zapravo dizao zid prema životinjama i drago mi je da je taj zid srušen. Naime, kao dijete sam imao psa uz kojeg sam bio silno vezan, pa kada je obolio i morao biti eutanaziran, više nisam želio osjetiti takvu bol. Srećom, uz Jelenino nagovaranje pristao sam na dolazak prvo jedne kujice, koja se kasnije okotila, tako da sad imamo Plavku i njenu kćer Lilu. Psi, odnosno životinje daju jednu posebnu kvalitetu životu. Mogao bih danima o ljubavi prema njima, do te mjere da bi bilo deplasirano. U svakom slučaju, drago mi je da sam opet otvorio ta vrata u sebi, kao i ona za ples.