POHVALA NAJBOLJE POKREĆE I MALE I VELIKE

Još prije nego sam rodila Luku, dakle prije pet godina, odlučila sam da ću ga odgajati da bude svoj, da se zna izraziti, usuđuje željeti i zna ostvariti svoje ciljeve. Time se uostalom bavim profesionalno, pa sam i sama kroz učenje značajno usavršila svoje sposobnosti. S vremenom sam shvatila da je najvažniji ključ do zadovoljstva u životu sposobnost prepoznavanja svega onoga na čemu doista možemo biti zahvalni. Stoga navečer imamo mali ritual u kojemu zajedno nabrajamo na čemu sve možemo biti zahvalni toga dana – priča Kristina Ercegović, poduzetnica i vlasnica agencije za edukaciju i druženje Zaokret, te match making portala Milda.

– Kao roditelju, cilj mi je dati mu ključ za sreću u ruke, a zahvalnost je, smatram, glavni ključ. Skloni smo previjjeti dobra zbivanja i fokusirati se na negativnosti – tumači Ercegović, dodajući kako ni sama nije očekivala da će taj mali ritual kroz nekoliko mjeseci urodit nekom vrstom smirenja, boljim i dužim fokusom primjerice na samo jednu igračku ili igru.

Priznaje da ne voli Luki uskratiti ništa što je u njezinoj mogućnosti ostvariti, zbog čega trpi kritike, ali ona kaže: – Ne mora od mene naučiti da nešto ne može dobiti, prije ili kasnije će naučiti da život nije samo ugodan ili lagan.

Uostalom, naglašava, Luka je zajedno s njom već prošao traumu razvoda, pa je lekciju o tome da nešto više nema ili ne može, nažalost, naučio. Sve ostale odgojne faze prolaze uz razgovor i razumijevanje. Nikada nije posegla za kažnjavanjem iako, kaže, taj pristup zahtijeva dobre žive.

– U svemu što radim, pa tako i u odnosu s Lukom, vrlo sam dosljedna, a odgoju i na roditeljskoj poziciji vrijede ista pravila; priznanje i pohvala pokreću nas odrasle ljude, kao i djecu. Ako postoji problem, treba ga hladne glave rješavati – priča Ercegović dodajući kako je na taj način pristupila i kada su doznali da je Luka alergičan na brojne namirnice. Razgovorom i objašnjenjima došli su do toga da on danas na dječjim rođendanima bez frustracije kaže ‘Hvala, ja ne smijem to jesti’, te da se ne osjeća zakinut.

Mrkva ili batina – nikad nije bila dvojba Josipe Poljičak, direktorice Lisce Hrvatska i majke 13-godišnjeg Sare i 9-godišnjeg Vite. Iako su joj svih ovih godina radoznali i živahni potomci znali pronaći slabu kariku ili točku loma, uvijek je prije navale njena dalmatinskog temperamenta uspijevala pronaći neki novi pristup koji je davao ploda.

– Istina, ja sam u kući jedina koja zna vikati, ali jednostavno imam djecu koju nije bilo potrebno kažnjavati. To ne znači da se dugo nismo natezali oko Vitinog dizanja iz kreveta, pospremanja sobe, Sarine lektire, sklonosti televiziji… dakle, u svakoj životnoj fazi s nekim novim problemima. No, uz strpljenje i dosljednost te odgovarajući pristup sve se može promijeniti bez velikih drama – kaže i ponosno dodaje kako joj je Sara nedavno iz čista mira rekla da je sretna što nikada nije bila u kazni.

Ipak, to ne znači da djeci ne nameće određene granice i ne inzistira ne određenom stilu ponašanja.

– Bitno je da smo suprug i ja suglasni oko odgoja. Djeca vide da mi dijelimo sve obveze, pa se to preslikava na njih, ali vide i da držimo do pristojnosti i razumijevanja ljudi oko sebe, što i od njih očekujemo. Nisam od roditelja koji dopuštaju da djeca, primjerice, omalovažavaju profesore ili djecu. Rečenice poput ‘Ovaj je glup’ ne priznajem, ali ako postoji problem, onda o njemu možemo raspraviti, obrazložiti ga pa vidjeti treba li što učiniti. Isto tako, ne kupujem im sve što požele samo zato jer mogu. Jasno, imaju svu tehnologiju koja ih veseli ali i priprema za život. Međutim, nikada nisam popuštala i pristajala da se kupuje bezveze, krpice ili stota ista igračka samo zato što im je pred nosom, što su toga trenutka to vidjeli u trgovini ili izlogu, ili pak zato što baš to ima netko od njihovih prijatelja.