MNOGI ĆE SE HRVATI KRAJEM PROSINCA TE U SIJEČNJU I VELJAČI, KRIZI USPRKOS, UPUTITI DO POZNATIH SKIJALIŠTA. NEKIMA ĆE ODREĐIŠTE BITI TATRE, A KADA SU VEĆ TAMO, ŠTETA BI BILA SAMO SKIJATI, A NE PROBATI NEKI OD SLOVAČKIH SPECIJALITETA.
Za slovačku kuhinju nitko ne zna. To je sramota, požalio mi se Pavol, kuhar restorana u Prešovu, sajamskom gradiću na istoku Slovačke, otprilike na pola puta između mađarske i poljske granice. Pohvalio sam mu krumpir-salatu koja je bila prilog hladnom paniranom smuđu. Slovačka krumpir-salata ne sadrži samo luk, ulje i ocat. U njoj ima graška, mrkvice, paprike, majoneze… Riječ je o jelu koje samo može biti dovoljno za međuobrok, a savršen je prilog hladnome mesu.
- Nije to nešto originalno – nadovezao se odmah Pavol – Naša su jela kombinacija kulinarne tradicije svih naših susjeda i svih naših krajeva. Slovaci su jednostavan narod, radnici i seljaci koji su jeli ono što je raslo tamo gdje su živjeli. Pa kad su, u rijetkim prilikama, nekamo otputovali, gledali su što drugi rade i preuzeli ono što im se svidjelo – objasnio je i dodao kako su tako, tijekom prošlog stoljeća, nastajali recepti koji su danas karakteristični samo za Slovačku i eventualno Češku jer mirno razdvajanje dviju država nije sasvim razdvojilo ni ljude ni običaje.
Spomenuti smud, inače slatkovodni rođak brancina, od kojeg je ukusniji jer ima sočnije meso, doista je uobičajen obrok na putu.
U Slovačkoj se previše ne pazi na masnoće. Vjeruju da je prirodno uvijek bolje od rafiniranog, pa uglavnom ne koriste ni biljna ulja.
