Dok stražnj liječnika ulazi u sedmi tjedan, a kraj mu se još ne nazire, tek rijetki pokušavaju zbrojiti štete koje će imati za ionako golemim duhovima opterećeno zdravstvo, da se o šteti za pacijente i ne govori. S obzirom na to da cijela priča o nezadovoljstvu medicinskih sestara i liječnika traje već mjesecima, što je na kraju i dovelo do iscrpljujućeg strajka, sve drugo u vezi sa zdravstvom palo je u drugi plan, pa je tako posve nezapaženo prošla odluka donesena još u lipnju, a stupa na snagu ovoga listopada, o obveznom osiguranju od odgovornosti u zdravstvu.
Naime, već dugo se u čitavom nizu stručnih i znanstvenih tekstova ukazuje hrvatskom zakonodavcu da bi bilo korisno, ako ne i neophodno, napokon uvesti obvezno osiguranje od profesionalne odgovornosti u zdravstvu. No sve do ove godine to je bilo nešto što je najlakše i najtočnije opisati kao ‘razgovor gluhih’. Nitko ništa nije negirao, šutnja i potpuna pasivnost zakonodavca bili su jedini odgovor. Ništa nije značilo ukazivanje na dobre primjere iz inozemnog zakonodavstva i prakse, pa čak ni kada je riječ o njemačkim rješenjima na koja se inače tako rado pozivamo, a koja su u nekim dijelovima vrlo slična američkim.
Kada su se spominjali strani primjeri u kojima odgovoran pacijent prije upuštanja u pregled traži na uvid policu odgovornosti liječnika i/ili poslodavca, izdvajamo dva stvarno velika propusta. Prvi je što su izostale odredbe o minimalnoj visini osigurane svote kako na godišnjoj razini, tako i po svakom pojedinačnom slučaju, a drugi je što se propustilo jasno prekršajno sankcionirati obavljanje djelatnosti bez valjane police osiguranja. Ako se uvodi jedna tako revolucionarna promjena, onda je trebalo voditi računa da se ne ostavi prostor za one koji će iz bilo kojeg razloga tražiti način za izbjegavanje sklapanja police osiguranja. A takvih će sigurno biti.
