Privatna veleučilišta moraju biti nositelj visokog obrazovanja. Autori studije trebali bi znati da je od stotinu najboljih svjetskih sveučilišta samo desetak posto u javnom vlasništvu. Upravo s privatnih sveučilišta dolaze najbolji svjetski istraživači i ondje se provode kvalitetnija istraživanja.
Hrvatska kao zemlja znanja, taj istrošeni slogan samopromidžbe domaće visokoobrazovne industrije, najnovijom strategijom o obrazovanju, nažalost, još više gubi na važnosti. Puko isticanje znanosti i visokog obrazovanja kao hrvatskih razvojnih prioriteta nije od velike koristi ako se ne mogu usporediti s uspješnim obrazovnim sustavima u svijetu i ako nisu definirani tako da znače velik pomak od sadašnjeg stanja.
Pojam konkurentnosti kao da je nepoznat autorima državne strategije. Fokus je još na javnom obrazovanju, koje je predviđeno da bude nositelj napretka i oličenje fleksibilnosti, a privatna se ponuda visokog obrazovanja doživljava više kao nužna smetnja nego kao prilika da se napokon uvedu standardi visokog školstva usporedivi s onima u EU ili SAD-u. Tvrdnja da privatno poduzetništvo ‘ne može biti temelj, nego samo dopuna sustava’ nije utemeljena na empirijskim dokazima. Uspješna iskustva pokazuju potpuno suprotno: javna sveučilišta trebala bi biti dopuna privatnim i nuditi uslugu onima koji si je možda ne mogu priuštiti.
Argument koji se upotrebljava u opravdanju javnog obrazovanja – da pristup visokom obrazovanju mora biti dostupan svima, što se jedino može ostvariti javnom ponudom – nije potpun. Primjeri mnogih zapadnih zemalja pokazuju kako je privatna ponuda sveučilišnih i znanstvenih programa temelj kvalitetnog obrazovanja i znanosti, a javna je samo dopuna. Osim toga nije točno da privatna sveučilišta ikoga isključuju na temelju dohotka. Svaki student vrednuje se jedino i isključivo prema svom uspjehu i na temelju toga ostvaruje pravo na državne (i privatne) stipendije za sveučilišta.
Nažalost, u Hrvatskoj nema sustava financiranja privatnih sveučilišta stipendijama, što dodatno diskriminira privatni sektor u odnosu na javni te studente koje bi izabrali privatno sveučilište, ali zbog nedostatka novca odabiru javno. Uza stipendije trebalo bi uvesti sustav vaučera (kakav je najbolje razvijen u Švedskoj), gdje se javni novac dijeli sveučilištima razmjerno broju vaučera, tj. broju studenata koje su privukli. Tako se potiče konkurencija među sveučilištima za studente koji odabiru najbolji program na temelju usporedbe kvalitete. U strategiji se ne prepoznaje kako je vrednovanje uspjeha na temelju kvalitete jedina prava inicijativa za pokretanje napretka. Nasuprot tomu, u hrvatskome javnom obrazovanju nagrađuje se neuspjeh, potiču mediokriteti i dopušta studiranje deset i više godina. Uspjeh pojedinih studenata u javnom obrazovanju, kao i u hrvatskom sportu, isključivo je individualan. Sustav jednostavno ne stvara kvalitetne pojedince.
Autori studije trebali bi znati da je od stotinu najboljih svjetskih sveučilišta samo desetak posto u javnom vlasništvu. Drugi su privatne ustanove s različitim oblicima upravljanja, ali s potpunom autonomijom odlučivanja od ministarstva i politike premda od države dobivaju novac i u stipendijama i raznim projektima. Upravo s privatnih sveučilišta, ponajprije američkih, od kojih neka ostvaruju prihode jednake polovini hrvatskog BDP-a, dolaze najbolji svjetski istraživači i ondje se provode najkvalitetnija istraživanja. Niti je cilj i jedne od tih ustanova isključivo profit niti one aktivnošću onemogućuju ikomu jednak pristup obrazovanju; njihov je doprinos znanstvenom razvoju svojih zemalja golem.
