Mirovinska štednja može osigurati blagostanje u starosti

Bez većih reformi koje bi osigurale primjerene i u mnogim slučajevima barem dostojanstvene mirovine Hrvatska će do sredine stoljeća imati najniže mirovine u Europskoj uniji. Omjer prve mirovine i posljednje plaće danas iznosi samo 55 posto za osobu s prosječnom plaćom koja je u mirovinu otišla sa 65 godina i 40 godina radnog staža. Prema projekcijama Danijela Nesticća s Ekonomskog instituta u Zagrebu, ako se nešto hitno ne promijeni do 2050., prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosit će samo 38 posto plaće, iako težimo tome da iznosi barem od 60 do 70 posto plaće. Taj postotak mora se osigurati iz prvog, ali i drugog stup mirovinske štednje. Upravo je drugi stup, u kojem djeluju četiri obvezna mirovinska fonda, najveći bazen štednje u zemlji, a od njegova osnivanja 2002. traje polemika treba li ga dodatno jačati ili ukinuti.

Hrvatska mirovinska štednja vrijedi gotovo sedam milijardi eura, a fondovi su u prosjeku svojim štedišama od početka rada zaradili prinos od 5,3 posto. Bi li rezultati mirovinaca bili bolji da reforma nije zapela na pola puta? Vjerojatno bi. Naime, prema trenutačnom zakonu izdvajanje od bruto plaće za drugi stup iznosi pet posto, a optimalno bi bilo deset posto. Mirovinci, dakle, mogu normalno funkcionirati s uplatama od pet posto plaće i tim će se uplatama u budućnosti znatno rasteretiti javno financiranje mirovine, no u sadašnjim uvjetima mirovina iz prvog i drugog stup neće iznositi ni blizu 70 posto plaće. No kada bi se stopa izdvajanja i povećala, ostaje pitanje prvog stupka koji neće moći isplatiti očekivanja građana. Demografija će odraditi svoje u kombinaciji sa slabašnom pokrivenošću umirovljenika zaposlenima.

Imovina hrvatskih mirovinskih fondova dosegla je 10-ak posto BDP-a, što se na prvi pogled čini impresivnim, no nije usporedimo li se sa zemljama u kojima institut mirovinske štednje postoji već stoljećima. Da, bolji smo od Mađarske koja je ukinula drugi stup i novac potrošila na krpanje proračuna, ugrozivši dugoročno svoje građane. Analiza stvarnih dohodaka umirovljenika i njihove potrošnje pokazuje da gotovo trećina te populacije živi ispod praga siromaštva tj. ima primanja niža od 2372 kune. Pokušaji da se izračuna koliko su umirovljenici zaista siromašni uglavnom neslavno propadaju, a statistika tim ljudima zaista nije nikakav egzistencijalni faktor ili utjeha.

Što učiniti kada je nasvim izgledno da mirovina iz prvog i drugog stupa za desetak godina neće moći pokriti životne troškove? Prvi je korak informiranje i mirovinsko opismenjavanje. Istraživanje Maje Vehovec s Ekonomskog instituta u Zagrebu pokazuje da je 54 posto građana mirovinski nepismeno. Riječ je pretežno o nezaposlenima, ljudima s nižim prinosima koji imaju negativno stajalište prema svim oblicima štednje. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da mirovinski nepismeni očekuju da njihova mirovina neće biti dostatna i da će se morati oslanjati na tuđu pomoć, ali svejedno planiraju ranije umirovljenje. A uz tromost institucija i stanje u kojem se državni proračun nalazi nakon godina stihijskog vođenja, štednja je jedino rješenje.

Kao logično rješenje nameće se štednja u trećem, dobrovoljnom, mirovinskom stupu. Interes za dobrovoljnu mirovinsku štednju, koja je dostupna već deset godina, najblaže rečeno je mlak. U ‘dobravoljcem’ u ovom času ima oko 193.000 osiguranika koji su uštedjeli samo malo manje od dvije milijarde kuna. To znači da od ukupne mase zaposlenih samo 14 posto aktivno štedi za zlatne godine. Prema posljednjim procjenama, taj bi se broj srednjoročno trebao udvostručiti želi li treći stup postati potpora prvom i drugom stupu. Tu bi vrijednu pomoć trebao dati novi Zakon o mirovinskim fondovima koji bi se uskoro trebao naći pred Vladom.

Druga važna činjenica koju većina budućih umirovljenika također ignorira jest da bi se u idealnim uvjetima u mirovinu trebalo ulaziti bez prijašnjih dugova. Nijedan iole razuman financijski plan ne može se izgraditi na temeljima dugova, a to je situacija u kojoj se mnogi umirovljenici nalaze. Mjesečne rate kredita u treptaju oka izbrišu svu štednju koju ste čuvali za mirovinu. I štednja koja se već ‘pakira’ za mirovinu nije štednja ako se ne zaštići od inflacije. Štednja u čarapi ne vrijedi, zbog čega treba dobro razmotriti postojeće ponude štednje i planirati buduće prihode od kamata.

Za one hrabrije tu su i dionice te investicijski fondovi, koji se uglavnom dosta pogrešno tretiraju kao čista špekulacija. Dodatna je pogreška stavljanje svih jaja u istu košaru. Ako štednja već postoji, možda je ne bi bilo loše diverzificirati, tj. nikada ne oročavati cjelokupan iznos, već si stvoriti nekoliko izvora prihoda. Posljednji je savjet ujedno najvažniji: odgađajte odlazak u mirovinu što je više moguće. Prerano umirovljenje u Hrvatskoj vodi nužnom smanjenju mirovinskih prava, osim ako se pravodobno i kvalitetno ne odrade reforme na tržištu rada i u cijelom gospodarstvu.

Situacija se ne čini ni mnogo boljom u razvijenim zemljama zapadne Europe jer demografija radi svoje, dok ne bude dovoljno mehani- zama koji bi potaknuli zaposlenike da rade dulje. Dakle, ako želimo da naši stupovi mirovinske štednje ne padnu pod vlastitim teretom, trebamo poticati rad i raditi na tome da dobrovoljna mirovinska štednja u javnosti postane institucija na koju će se gledati kao osigurač vlastitog blagostanja u starosti. Kako stoji u zaključku sveobuhvatne analize mirovinskog sustava koju je prije dvije godine napravio Institut za javne financije, građani se sve više sami moraju pobrinuti za starost i materijalno blagostanje. Kasno je sad za nerealna očekivanja od javnog sektora i optužbe na tuđi račun. Odgovornost prema samom sebi i svojim bližnjima može se pokazati pravodobnim mirovinskim osiguranjem i ponavljamo – štednjom! Stoga moramo što je više moguće raditi na pozitivnim poticajima koje će svatko od nas lako prepoznati, a mirovinska reforma, koliko god bila bolna, zbog njezinih dugoročnih koristi mora krenuti dalje.