Što je Hrvatska propustila

Bruxelles i Berlin nisu impresionirani balkanskom farsom. Povjerenik EK za proširenje već je Beogradu uputio prijedlog da otvori sve arhive iz komunističkog razdoblja.

One su tek mogle podcrati superiornost nove hrvatske pozicije barem u vanjskoj politici, koja omogućava danas predsjedniku, sutra premijeru, ukratko državnom vodstvu, da uz potporu EU radi na daljnjem unapređenju gospodarske suradnje sa Srbijom, što je u interesu obje države, te da otvori preostala neriješena pitanja bez straha da će to proizvesti pritužbe Srbije Bruxellesu i usporiti hrvatski pristupni put EU. Da sasvim otvoreno zatraži otvaranje arhiva bivše JNA, što je ključ za rasvjetljanje sudbine nestalih. Da predloži rješenje spora u vezi s granicom na Dunavu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. A kada bi postojala koordinirana vanjska politika zasnovana na nacionalnom interesu, istodobno bi hrvatski premijer dao do znanja da je Hrvatska sprema započeti razgovore o povlačenju tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, ali samo ako Srbija nedvosmisleno prizna svoju odgovornost za rat u Hrvatskoj, ako počne provoditi sporazum o normalizaciji odnosa koji je potpisala s Hrvatskom još 1996. godine, a koji predviđa i isplatu ratne odštete, makar simbolične, te ako kao znak dobre volje ispuni onu prvobezu: otvori arhive JNA i riješi pitanje ‘nestalih’. Da, i pritom bi još trebalo demistificirati zabludu da postoje dvije tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom, hrvatska i srpska. Postoji samo jedna tužba za koju se Sud proglasio mjerodavnim, a to je ona hrvatska. O srpskoj protutužbi Sud još nije odlučio i ne postoje realni izgledi da će se prihvatiti.

Hrvatsko državno vodstvo danas je u uistinu u poziciji da raščišćavanjem preostalih sporova sa Srbijom na europskim načelima i poticanjem gospodarske suradnje postane generator europeizacije svojega istočnog susjedstva. Uz tihu, ali važnu potporu EU. No stvarnost je posve suprotna. U posljednjih mjesec i pol hrvatsko državno vodstvo i podupirući mediji kao da postupcima i retorikom nastoje vratiti Hrvatsku u atmosferu 1991. i unutarnji sukob. Srećom po nas, stara Marxova opaska o povijesti koja se ponavlja, prvi put kao tragedija drugi put kao farsa, u našem se slučaju pokazuje točnom. Ma koliko se vlast trudila, danas je u Hrvatskoj nemoguće proizvesti 1991. godinu jer više nema osnovnih elemenata tragedije. Nema više JNA, bez koje bi i 1991. tragedija bila operativno nemoguća. Ma što tada pričao i priželjivao tadašnji Šešelj je četnički borac Tomislav Nikolić, on nije imao tenkove. Osim toga Hrvatska je danas priznata država, članica NATO-saveza i EU, pa čak i aktualnom srpskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću ne pada na pamet crtati granice tenkovima, iako su mu na raspolaganju.

Na lokalnim razinama u mješovitim hrvatsko-srpskim sredinama razvijaju se modeli zajedničkog života, po negdje već odavno imaju i dvojezične ploče na čirilici, za koje državno čelnstvo donedavno nije ni znalo da postoje – ni mjesta ni ploče. Zato danas farsično djeluju pokušaji hrvatske vanjskopolitičke ministrice Vesne Pušić i drugih predstavnika Milanovićeve vlade da izlobiraju osudu EK zbog skidanja čiriličnih ploča u Vukovaru, kao i bizarna podudarnost da za iste čije je lobira i srpski veleposlanik u Bruxellesu. Otužna su farsa i oni interventni policajci koji su na dan Josipovićeva odlaska u Beograd 2013. godine poslani da čuvaju pravoslavnu crkvu na Cvjetnom trgu u središtu Zagreba. Beograd će sigurno za to imati simpatiju. No Bruxelles i Berlin nisu impresionirani tom balkanskom farsom. Povjerenik EK za proširenje Štefan Füle već je Beogradu uputio prijedlog da otvori sve arhive iz komunističkog razdoblja. Uz poticaj EU proces se polako širi regijom.