Sanacija odlagališta

Posao koji je donedavno bio ‘rezerviran’ samo za najveće postaje tržište za nove igrače, biznise i zapošljavanje. Novi Zakon o gospodarenju otpadom zaživjet će u punoj mjeri do sljedećeg ljeta, dokad treba donijeti 50-ak podzakonskih akata. Posljednjih 10-ak godina zakopano je čak oko pet milijardi kuna vrijednih sirovina. No zato bi novi biznis s otpadom, kad se iskoriste sve mogućnosti, mogao donositi pola milijarde eura na godinu.

Ime se bavi Tony, glavni lik u ‘Obitelji Soprano’, financijski najuspješnijoj seriji kabelske televizije u povijesti televizije? Ako vam netko ponudi rudnik zlata i rudnik smeća, što trebate odabrati? Odgovor na oba pitanja krije se u smeću, odnosno otpadu. U njemu leži zlato – biznis vrijedan milijarde u svakoj valuti, biznis koji se u stvarnom i filmskom životu uvijek povezuje s ‘čudnim’ likovima. I, donedavno, biznis ‘rezerviran’ gotovo samo za velike igrače.

To bi se uskoro trebalo promijeniti – tržište bi se trebalo otvoriti za nove igrače, biznise i zapošljavanje.

Naime, donesen je novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom. No govoriti o konkretnim ekonomskim pokazateljima prerano je jer se još ne provodi u cijelosti. Upravo je zato pokrenuta akcija ‘Velika čistka’ (nadzori nad obvezama) kako Zakon ne bi ostao mrtvo slovo na papiru.

Trenutačno je oko 300 odlagališta, 110 je sanirano, a 55 upravo se sanira. Vrijednost sanacije veća je od 2,7 milijardi kuna. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost dodijelio je 1,5 milijardi kuna, a ostatak financiraju jedinice lokalne samouprave u kojoj je odlagalište. Iako većinom ima financijskih sredstava, sanacija odlagališta bit će izvor zarade idućih pet godina. U to se mogu uključiti građevinski i vodno-gospodarski sektor.

Ključ je u poticanju biznisa u otpadu. Komunalni otpad skuplja mnogo komunalnih poduzeća, ali prostora ima u skupljanju posebnih kategorija otpada, što otvara prostor i za novo zapošljavanje.

Većinom postrojenja za recikliranje gume, akumulatora, automobila, elektronike, papira i stakla u Hrvatskoj postoje. Potencijal je u povećanju iskorištavanja postojećih kapaciteta jer su to postrojenja koje rade s 30-tak posto svojih kapaciteta. Povećavanjem kvalitete i količine u skupljanju i pripremi moguće je popuniti te kapacitete.

Razvoj tehnologije naći će novu uporabu otpada. Otvoren je prostor da se ovlaštene tvrtke okušaju u gospodarenju otpadom. Mogu, primjerice, tv-uredaj kojemu je napuklo staklo popraviti i staviti u svoju ponudu po mnogo jeftinijoj cijeni. No kod takvih aparata koji imaju štetne i opasne sastojke treba biti vrlo oprezan stoga je ‘reuse’ takvih uređaja vrlo škakljiv. To može funkcionirati kod nekih proizvoda koji ne zahtijevaju tehničku ispravnost.

Ambicija svih velikih koncesionara je da uđu u komunalni otpad, a veliki igrači iz Austrije, Njemačke pa i iz drugih dijelova Europe već su zainteresirani za ulazak u taj segment. C.I.O.S. Petra Pripuza povezao se s njemačkom grupom Scholtz. Interseroh, koji nudi kompletnu uslugu gospodarenja otpadom i ostale usluge vezane uz otpad i ambalažu, dio je njemačke grupe Alba. Ekologija Maržić, koja obrađuje opasni i neopasni otpad, prodana je njemačkom divu u zbrinjavanju otpada – tvrtki Remondis. Država mora biti vrlo oprezna pri postavljanju uvjeta jer riječ je o djelatnostima od općeg interesa.

Važno područje, pogotovo ako znamo da Hrvatska mora uvesti sustav za smanjenje količine biootpada koji odlaze već do kraja godine. Potencijal postoji u proizvodnji bioplina te kompostiranju posebnih kategorija, primjerice poljoprivrednog otpada, otpadnog mulja ili drvene mase.

Opasni je otpad jako veliki biznis, ali u Hrvatskoj se ni na koji način ne obrađuje nego se izvozi u inozemstvo na spaljivanje u specijalizirane spalnice i plaća se od četiri do šest kuna po kilogramu. I u tome leži potencijal za otvaranje kvalitetnog postrojenja za termičku obradu otpada ili više manjih spalnica.

Građevinski otpad prilično je jednostavan za preradivanje i od njega se na vrlo jednostavan način mogu proizvoditi novi građevinski materijali ili se mogu upotrebljavati ponovno u građevinskoj industriji. Ako je odvajanje dobro organizirano, može se razvijati građevinska industrija za izolacijske materijale.

Uspostave li se svi uvjeti u gospodarenju otpadom, automatski će se razvijati i nove tehnologije. Otvara se prostor za tvrtke koje proizvode tehnologije, primjerice, sortirnice. Nužno je uključiti u razvoj inertnu sveučilišnu zajednicu te je pokrenuti da se bavi znanošću u službi gospodarskih subjekata. Drugim riječima, da dođe u konkretno postrojenje i svojim znanjem poboljša tehnološki proces. Male ručne sortirnice vrlo su primitivan stroj i ljudi to znaju raditi i sami za par tisuća kuna, a i strane tvrtke nude tehnologije za razdvajanje otpada, ali riječ je o skupim tehnologijama koje si eventualno može priuštiti Grad Zagreb.

Cijena jednog centra kreće se između 30 i 80 milijuna eura. Europa daje nepovratna sredstva za tu namjenu. Centri uključuju neku vrstu tehnologije, primjerice postrojenje za mehaničko-biološku obradu otpada (MBO postrojenja), koja mahom dolazi iz inozemstva, ali podizvođače angažiraju u zemlji u koju su stigli. Procjena je da 30 posto europskog novca ostaje u Hrvatskoj.

Možda nije milijunski biznis, ali je sigurno biznis koji generira novozaposlene. Potrebno je raditi na cjeloživotnom obrazovanju, edukaciji novih kadrova za zaštitu okoliša, koja, naravno, ima svoju cijenu. Neposredno se može razvijati i kongresni turizam.

Koji će i kakvi igrači doći, veliki ili mali, na koji će se segment otpada usmjeriti, brzo ćemo doznati. Tema otpada, upozoravaju svi, iznimno je ozbiljna i slojevita. I tvrtke iz otpadnog biznisa prilično su ‘sramežljive’ te se ustručavaju komentirati. Samo se šuška o novim igračima iz EU. Čak nema ni toliko straha da će najveći dio kolača uzeti sadašnji, poput Drave Internationala, moćnog igrača u PET ambalaži, ili C.I.O.S.-a u vlasništvu Petra Pripuza, još jednoga moćnog igrača u metalnoj ambalaži koji je ušao u komunalni otpad. Veći problem vide u mogućnosti da na tržište komunalnog otpada uđu nove tvrtke iz EU i lokalnim igračima otmu dio kolača. Navodno već jedna austrijska tvrtka nudi da na hrvatskom tržištu u krugu od 300 kilometara skuplja komunalni otpad jer propada na vlastitom tržištu. To, naime, ne začuđuje jer je Austrija omogućila isključivo tržišno gospodarenje otpadom pa su se osnovale mnoge tvrtke te mnogima uzele posao. Njihovo iskustvo govori da mora postojati ravnopravnost, ne samo tržište, i da država to treba regulirati jer bi se moglo dogoditi, karikirano, da svi pokupi mobitele i kompjutere iz kojih cura lova, a ostave sve druge dijelove, koji su trošak. Cilj je gospodarenja otpadom spriječiti štetu, ali i usporedno razvijati biznis.

Predsjednik Udruge Eko Kvarner Vjeran Pišić smatra da se otvara prostor i malim igračima. Za spalnicu treba mnogo novca, ali ako se napravi primarna selekcija i izdvoje korisne frakcije, nije potreban megabiznis. Sada mali i srednji poduzetnici mogu ući na veliko tržište gospodarenja otpadom, a prijašnji sustav s rigoroznim pravilima omogućavao je to samo velikim kompanijama. Ključni su podzakonski akti, oni su onemogućavali male – smatra Pišić i dodaje da bi i komunalna društva trebala biti zainteresirana za to da se koriste sofisticiranim metodama te, primjerice, pretvaraju biootpad u humus. Ponikve na Krku već počinju prodavati humus.

Osječki Unikom također očekuje osnivanje malih trgovačkih društava (oporabitelja) za zbrinjavanje određenih vrsta otpada (ravno staklo, stiropor, papir, baterije, toneri…) koja će surađivati s komunalnim poduzećima, odnosno otkupljivati taj otpad. Komunalna su poduzeća, naime, samo karika u gospodarenju otpadom, tako da očekuju pomoć i razvoj takvih tvrtki.

Svi veći gradovi svakako su u prednosti u odnosu na manje jer ondje oporabitelji već posluju. Primjerice, u Osijeku su Drava International, Unijapapir, Kairos, što pojeftinjuje dovoz otpada do njih. Unikom je, inače, već 2010. počeo primjenjivati odredbe spomenutog zakona, tako da selektiranje otpada u tom gradu nije novost. Prepoznao je važnost selekcije otpada još u starom Zakonu o otpadu i sagradio reciklažno dvorište u siječnju 2012. u koje se može odložiti 19 vrsta otpada. Primarna selekcija otpada (papir, staklo, metal i plastika) u Osijeku se obavlja na tri načina: od vrata do vrata, u ekootocima te reciklažnim dvorištima. Uložio je i 12,5 milijuna kuna za obnovu ekootoka, gradnju reciklažnog dvorišta te nabavu plavih kanti za papir. Posebno odvozi glomazni, zeleni i građevinski otpad, papir i plastiku te se može pohvaliti time da je ukupna količina prikupljenog papira u 2012. bila čak 300 posto veća u odnosu na 2011. Slično je s plastikom, a planira se graditi i kompostana. Tvrtka bilježi smanjenje otpada za više od 150 tisuća tona na godinu koji se odlaže na odlagalište.

Drugi ‘komunalci’ iz većih gradova ostaju suzdržani jer nisu donešeni svi relevantni dokumenti. Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode glasovala je protiv Zakona. Smeta joj odnos prema posebnim kategorijama otpada jer, kaže, u tom je području u Hrvatskoj najveći problem s korupcijom i netransparentnošću. Na kraju krajeva, i Državno odvjetništvo ‘kampiralo’ je više od godinu dana u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te istraživalo različite radnje vezane upravo uz gospodarenje otpadom, i to posebnim kategorijama.

Dakle, plan je bio uvesti tržišna načela gospodarenja posebnim kategorijama otpada tako da se formira tzv. burza otpada na kojoj bi se na temelju ponude i potražnje te komercijalnih cijena nekih vrsta sekundarnih sirovina (metal, željezo, čelik i sl.) njima trgovalo potpuno transparentno.

Ne bi se moglo dogoditi, kao što se danas događa, da neki reciklažeri ili obrađivači otpada prihvaćaju otpad koji nema čiste papire, ali ima nižu cijenu. Ako bi se to radilo preko burze, može se trgovati samo sirovinama koje imaju čiste papire. I to se ne odnosi samo na metal nego i na plastiku, na sve vrste tzv. posebnih kategorija otpada.

No možda je, zapravo, veći problem u tome da se ne provode važne odredbe zakona, ovoga ili onoga. I da sve počinje od prikupljanja i sortiranja, ključa pokretanja biznisa od otpada. Profesor sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje podsjeća na to da je još zakon iz 1995. nalagao odvojeno prikupljanje i iskorištavanje vrijednih svojstava otpada prema konceptu IVO: izbjegavanje – vrednovanje – odlaganje.

Riječ je o hijerarhijskom slijedu postupanja s otpadom u kojem je svaka sljedeća mjera mnogo lošija u odnosu na prethodnu. Tako se na primjeru jednostavnog flomastera trebaju nastojati osigurati uvjeti za njegovo ponovno punjenje i upotrebu, što je na vrhu hijerarhije. Kad to nije izvedeno, on se skuplja kao otpadni polimer te tako omogućuje materijsko recikliranje u nov proizvod. Ako se pak prikuplja s miješanim otpadom, moguće je samo energetsko iskorištavanje ili na kraju odlaganje.

Objašnjava da je to posljedica kraćega proizvodnog postupka u kojem se rabe sekundarne sirovine jer je sirovina mnogo bliža proizvodu. Primjerice, izgaranjem polietilena visoke gustoće oslobodi se malo više od 50 posto energije koju bismo uštedjeli u proizvodnji novog polietilenskog proizvoda od otpadnog polietilena. Dakle, osim što smo sačuvali tvar, osigurali smo uštedu energije, stoga je jasno da je materijsko recikliranje uvijek u prednosti nad spaljivanjem.

To je dobro poznato reciklažerima jer sve odvojeno prikupljene reciklabilne tvari imaju kakvu-takvu vrijednost. No miješanje materijala u sustavu prikupljanja i prijevoza otpada uglavnom jako narušava vrijedna svojstva, smanjuje mogućnosti recikliranja i takav otpadni materijal od vrijedne robe postaje nužni trošak. Uostalom, zato se u centrima za mehaničko-biološku obradu otpada ili u spalionicama usluga preuzimanja otpada uvijek naplaćuje. Sve, naravno, na trošak korisnika komunalne usluge.

Kolika je financijska težina te razlike, može se procijeniti na otpadnom papiru i kartonu, kojih se u Hrvatskoj odabiru više od 300 tisuća tona na godinu. Riječ je o vrijednosti većoj od 150 milijuna kuna koja, umjesto da se uprihodi lokalnoj zajednici, građanima zasad stvara trošak od 200 do 1200 kuna po toni, ovisno o sredini.

Plan gospodarenja otpadom iz 2007., koji još vrijedi, previdio je gradnju mnogo centara za gospodarenje otpadom zamišljenih tako da prihvaćaju gotovo sav komunalni otpad u miješanom obliku. Drugim riječima, smatralo se da građani neće odvajati otpad. Nažalost, nitko im nije objasnio da takav sustav, osim što propušta očuvati sve važnije izvore, jako povisuje cijenu komunalne usluge odvoza otpada.

Stoga je danas nužnost da se jedinice lokalne samouprave povuče za primjerom otoka Krka ili Čakovca te počnu razvijati integralne ili ekološki zasnovane sustave gospodarenja otpadom. Za početak (a to pišemo svjesni da poenta nije pretjerano zanimljiva i atraktivna za biznis) treba promijeniti mentalitet. Sustav treba razvijati tako da ljudi prepoznaju vrijednost tržišta, kategorija otpada i sirovina koje proizlaze iz njihove oporabe. A onda će, nakon promjene mentaliteta, doći i biznis.