Porezni su inspektori tri puta dolazili ugostitelju tražeći da plati zaostatke. Unatoč tomu što im je svaki put tvrdio da je u postupku predstečajne nagodbe, ‘shvatili’ su ga tek kad je platio račun. Naš je sugovornik pogriješio jer nije reagirao odmah nakon prvog posjeta inspektora i pisanim se putem žalio na takav nastup, no zanimljivo je da ni nakon njegova drugog upozorenja da je restoran u postupku predstečajne nagodbe inspektori nemaju potrebu provjeriti taj jednostavni i dostupni podatak svima na svijetu, nego i dalje tjeraju po svome.
Držeći se one da se s rogatim ne isplati bost, ugostitelj se prihvatio zahtjevnog zadatka te uzevši nešto novca od zarade i nešto od roditelja i prijatelja uplatio je preostali dio poreznog duga, pritom se dodatno opterećujući kako bi nastavio poslovanje. Baš kad je počeo razmišljati kakav plan restrukturiranja predložiti u situaciji kad mora vraćati i novonastale dugove, mjesečno dana nakon drugog dolaska inspektora su mu pokucali na vrata i treći put. Sigurno se pitate zašto su došli. Zato što im nije, tvrdili su, uplatio preostali dio poreznog duga. Kad im je predočio dokaz, kao i dokument da je restoran u predstečajnoj nagodbi, tek tad su obustavili kontrolu. Na pitanje kako nisu znali da im je uplatio dug, inspektori su slegnuli ramenima tvrdeći da oni takve informacije inače nemaju. To je zaista da ne povjeruješ; em nisu u stanju provjeriti je li neka tvrtka ušla u predstečajnu nagodbu, em nemaju pojma kad im neka tvrtka uplati porez. Ako tako rade porezni inspektori, onda i u najurednijoj tvrtki kad je riječ o plaćanju obveza prema državi mogu nerazumno očekivati svako malo inspektore. Gdje je tu smisao Porezne uprave?
