BANKOCENTRICNOST Bez povoljnih kredita bar još öetiri godine stagnacije

U posljednjih nekoliko godina bilo je gotovo nemoguće staviti Hrvatsku i Sloveniju u isti ekonomski koš. Ukratko, ona je bila uspješna, mi neuspješni. Bolno otrežnjenje za Slovence i još bolnija potvrda za Hrvate stigla je ljetos kad je izvršna direktorica Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde, hvaleći hrabrost istočnoeuropskih zemalja u borbi s recezijom, sažalnim tonom strpala obje zemlje u isti koš objavivši da će samo one i ovu godinu završiti u receziji.

No to bi, čini se, još bila dobra vijest. Prema prognozama Hypo-Alpe-Adria banke za Srednju i Istočnu Europu, nije riječ samo o ovoj godini nego i o sljedeće dvije. Dok će BDP Srbije, BiH i Crne Gore koliko-toliko porasti već ove godine, a 2015. između 1,5 i dva posto, Hrvatska i Slovenija tek bi 2015. trebale ući u plus, i to manji od jedan posto. Prognozirani prosjek za cijelu Srednju i Istočnu Europu tad bi trebao premašiti jedan posto.

Iako nas je recesija naučila, među ostalim, da je bilo kakvo predviđanje nezahvalan i jalov posao (osim ako kao točne prognoze ne prihvatimo jedino one o odgodu oporavka za svake dvije-tri godine), analiziranjem različitih makroekonomskih trendova mogu se donijeti neki zaključci o stanju u regiji. Općenito, nijedne nema očekivanog rasta koji bi premašivao od tri do četiri posto, što je minimum koji bi trebao većini tih zemalja. Teški uteg oko slovenskih nogu prezaduženi je banarski sektor, Hrvatsku u recezijski ambis i dalje vuku golem dug i deficit, Srbiju visoka nezaposlenost i inflacija, BiH sveopća nerestrukturniranost gospodarstva, deficit platne bilance te, u slučaju Crne Gore, i velik vanjski dug.

Ipak, kad bismo obuli cipele imaginarnog ulagača kojem je oko zapelo za tzv. zapadni Balkan, vjerovatno bismo i sami zaključili da se ne želimo boriti sa svim negativnim trendovima i opasnostima koje vrebaju u Sloveniji i Hrvatskoj, da je BiH prenestabilna, a Crna Gora premalena, te da ćemo pokušati u Srbiji. Veće je tržište s jeftinijom radnom snagom i predviđa joj je se najbrži rast.

Dok je Slovenija najlošija prema brzini oporavka, Hrvatska u tim uspoređivanjima drži dva neslavnja rekorda: prvi je povećanje stope nezaposlenosti, pa tako jedina od zemalja koje su analizirali u HAAB-u (Slovenija, Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora i ukupno regija SEE-a) koja svake godine, uključujući 2015., bilježi rast nezaposlenosti; drugi je to da se jedino u Hrvatskoj očekuje rast proračunskog deficita na 6,4 posto BDP-a u 2015. Slovenija će ga, rečimo, do 2015. više nego prepoloviti u odnosu na 2013., a druge zemlje znatno smanjiti.

Kad je riječ o vanjskom dugu, Slovenija i Hrvatska ponovno su u istom košu i bilježe rast (Slovenija na 125,9 posto, a Hrvatska na 105,6 posto BDP-a); Srbija jedina bilježi smanjivanje vanjskog duga, na 78,7 posto BDP-a. Srbijanski je problem pak javni dug, koji je viši nego u Hrvatskoj i Sloveniji, dosegnuo je granicu od 60 posto BDP-a. Na pad BDP-a u Sloveniji i dalje negativno utječe slaba domaća potrošnja, a državu muči eksploatacija deficita. Na gospodarsku aktivnost pak i dalje pozitivno utječe vanjska potražnja, zbog čega izvoz raste. Proračunski deficit, dakle, nije samo hrvatska bolest (i u Srbiji je eksplodirao prošle i ove godine, ali smanjuje se, baš kao i u BiH i Crnoj Gori, gdje je smanjivanje stalno).

U održivosti javnih financija važan je odnos između kamatne stope i stope rasta. Sadašnja situacija s deficitom u Hrvatskoj nije održiva pa pritišće javnu potrošnju i stvara mnogo drugih problema u kontekstu ionako slabe privatne potrošnje zbog velike nezaposlenosti. Hrvatska će u oporavku kašati za regijom, slažu se ekonomisti, zbog produljene fiskalne konsolidacije i vječnih strukturnih slabosti. Novi su negativni faktori nepovoljan utjecaj izlaska iz Cefe na robni izvoz, skuplje financiranje, plaćanje članarine EU itd.

Slovenija i Hrvatska nemaju velikih problema s visinom inflacije, u tome su uloge zamijenjene. U obje se zemlje ona cijelo vrijeme drži ispod tri posto; u Srbiji se ove godine očekuje inflacija od gotovo devet posto, a do 2015. spuštanje na malo više od sedam posto.

Srbija ima naizgled lagodniji položaj jer se može oslanjati na inflaciju, svakako više od Hrvatske, no to u ova loša vremena lako može potaknuti oslanjanje na donekle visoke deficite jer razina javnog duga ne mora zabrinjavati sve dok ekonomija raste brže od duga, odnosno od kamatne stope. No ako se cijene stabiliziraju, a više kamatne stope ne mogu se brzo smanjiti, bit će potrebni mnogo veći fiskalni suficiti da se zaustavi rast javnog duga. Hrvatska je danas ondje gdje bi se Srbija uskoro lako mogla naći kad više ne bude moguće inflatorno financiranje. Odgođa u srbijanskim okolnostima pod izlikom brige za rast nije dobro rješenje. Vjerojatno je najbolje taj inflatorni balon probušiti sada, ne odgađati to za možda neostvarljiva bolja vremena – objasnio je taj mač s dvije oštrice Vladimír Gligorov, ekonomist iz Bečkog instituta za međunarodne ekonomske odnose.

Predviđanja tog instituta malo su optimističnija, no zaključak je isti – najlošije su Slovenija i Hrvatska. Sloveniji se tako i iduće godine predviđa pad BDP-a od 0,4 posto, a 2015. rast od jedan posto; Hrvatska bi pak već iduće godine trebala biti u plusu od jedan posto, 2015. od dva. Sve druge zemlje iz bliže regije tad bi trebale rasti prema stopi od tri posto. Iako su srednjoročne prognoze optimističnije nego prijašnjih godina, osim za slovensko-hrvatski dvojac, na dulji će rok sve ovisiti o tome hoće li se stubokom promijeniti dosadašnji model rasta u regiji.

Od začaranoga kruga zaduživanja za financiranje goleme javne potrošnje prema ulaganjima i izvozno orijentiranoj proizvodnji. To se u provedbi pokazalo nesvlačivim problemom, iako su se oduvijek svi načelno slagali da je to poželjan model rasta. Tomu modelu sad ide u prilog to što je prijašnji teško moguć zbog vanjskih okolnosti i toga da je na unutarnjem planu voda došla do grla te da nerazmjera između kamata i rasta nije održiv, a osobna potrošnja tone u vrlo nezaposlenosti i sve nižih plaća. Zajednički su problem velik pad industrijske proizvodnje i nepostojanje veće industrije, te nagomilani vanjski i javni dugovi. I tako ne preostaje ništa drugo nego okrenuti se ulaganjima i izvozu.

I Hrvatska i Srbija polagale su nade (i još polažu) u oporavak ulaganja na temelju raznih poticaja, subvencija i sličnoga. U toj borbi za ulagače Srbiji zasad ide bolje, no sve je to još premalo i u odnosu na očekivanja. U drugim zemljama razočaranje je još veće. Ako se smjer ne promijeni, za dvije-tri godine i te bismo prognoze mogli smatrati dobrima i poželjima.

No, priču možemo i preokrenuti iz napola prazne čaše u napola punu. Ovakve prognoze mogle bi natjerati poduzetnike da nove poslove potraže izvan regije, za što rijetki skupe hrabrost.