Broj-dva veće

Dizajnerska odjeća, zvučne igračke, kolica s ručnom kočnicom, nosiljka koja svira i vibrira, tricikl s teleskopskom drškom… Nema što nema na tržištu dječje opreme, što je iskušenje za roditelje koji tako kupe što treba i što ne treba. Prve tri godine djetetova života su, tvrde pedijatri, najvažnije, ali osim ljubavi i obiteljske podrške, dijete za kvalitetno odrastanje treba i prostor, ležaj, odjeću, obuću, higijenu, ali i zabavu odnosno igračke, te hodalicu, ljuljačku, kolica, autosjedalicu, pa čak i kućni video nadzor koji pomaže majci u kontroliranju djeteta dok nije uz njega. Tržište dječje opreme nudi bezbroj proizvoda za najmlađe – od običnih i jeftinih koji postoje već desetljećima i koje je nemoguće izbjeći u skrbi o bebi, do inovativnih, pogotovo kad se radi o dječjim kolicima, nadzoru djeteta ili ostalim pomagalima. Inovativnost je na poseban način oblikovala i bočice za hranjenje, igračke, krevetiće, hodalice, guralice, a ni dječji tricikl nije više ono što je bio – samo tri kotača i upravljač. Sad ima brojne dodatke i, u odnosu na onaj od prije jedno do dva desetljeća, izgleda kao svemirski brod. Police trgovina s dječjom opremom prepune su odjeće, obuće, kozmetike, igračaka, krevetića, kolica – svega onoga što treba, ali i onoga bez čega se može. Što odabrati – ovisi o volji i želji roditelja, ali i financijskim mogućnostima. Primjerice, cijena dječjih kolica kreće se od tisuću do vrtoglavih deset tisuća kuna.

Prije nego što roditelji, poneseni emocijama (pogotovo radi li se o prvome djetetu), otvore novčanik, u nabavku opreme za dijete treba ići planski i odrediti limit. U prodavaonicama dječje opreme ‘nema što nema’, no to ne znači da dijete sve to treba imati i da će sve koristiti. Dijete u prve tri godine života najbrže raste pa ne treba gomilati odjeću i obuću jer će je u početku prera-stati brzinom svjetlosti. Mnoge stvari – benkice, odjeća, haljinice ili cipelice – neće stići ni odjenuti, pogotovo dobije li mnogo odjevnih darova, a već će mu trebati broj veće. Umjesto kupovine primjerice 10 benkica, bodija, štramplica, jaknica i čarapica iste veličine, treba kupiti i broj–dva veće. Dijete može nositi veći broj odjeće, ne prevelik, pa je, dok ubrzano raste, praktičnije kupovati malo veću odjeću nego što u tome trenutku treba. Vrlo je važno posvetiti veliku pozornost higijeni djeteta, što podrazumijeva redovito prematanje i mijenjanje pelena te svakodnevno kupanje, pri čemu, prema preporuci pedijatra, treba koristiti što manje kozmetičkih sredstava. Dječja je koža nježna pa kemikalija koje sadrže kozmetički pripravci mogu izazvati alergiju. Bebu treba kupati u vodi kojoj je dodano nekoliko kapi maslinova ulja ili kamilica, te koristiti samo neutralni dječji sapun. U higijenskom priboru za njegu dojenčeta treba biti termometar za vodu za kupanje, vata, škarice s tupim vrhovima za rezanje nokata, meka četka za kosu, vlažne maramice, štapići za čišćenje ušiju, sterilne komprese, Bivacin prah, aspirator za čišćenje nosa, fiziološka otopina za čišćenje i vlaženje nosa…

Majke često dvoje koje pelene koristiti – perive ili jednokratne? Ukoliko se koriste jednokratne, treba odabrati one koje najmanje iritiraju kožu djeteta i istu vrstu pelena koristiti stalno. Perive pelene, kao i ostalu bebinu odjeću, treba prati zasebno od odjeće odraslih i bez dodavanja omekšivača te sušiti na zraku čak i kad postoji mogućnost za sušenje u sušilici. U današnje vrijeme sintetike i uporabe raznih kemikalija nužno je zaštititi bebu od potencijalnih otrova kojih ima na sve strane, pa treba odabrati najkvalitetniju bočicu, pamučnu odjeću i posteljinu živih boja, s motivima iz crtića, te eko namještaj i eko igračke. Radi se o skupljim stvarima, ali treba se, ako se može, držati izreke ‘zdravlje nema cijenu’, pogotovo kad se radi o djeci. Osim uobičajene opreme za bebe, na tržištu je usklađivati prema visini vozača, nalazi se parkirna ručna kočnica. Kolica imaju i autosjedalicu koja služi i kao nosiljka, krov, košaricu za kupovinu, torbu za dječje stvari, kišni pokrivač… Čvrsta su, lagana i sklopiva pa zauzimaju malu površinu.

Tvrtka je u cijelosti domaća, privatno vlasništvo braće Dominiković te Damira Martinovića, koji je i direktor. On na temelju poslovanja u prvih devet ovogodišnjih mjeseci očekuje godišnji rast prihoda od šest do sedam posto. Nova vinska regija za tvrtku presudna je bila 2008., godina u kojoj iz čisto trgovinske djelatnosti ulazi i u proizvodnju. Tad su odlučili zasadići vinograde u Komarni na otoku Pelješcu, kaže Davor Martinović. Nije jednostavno poslovati ondje gdje se kao nigrje u Hrvatskoj isprepleću različite poljoprivredne kulture. Ondje su različiti nasadi, nasadi voćara, povrtnara, maslinara, poznato je što sve može proizvesti ova naša neretvanska dolina. Maslinarstvo uzima sve veći zamah pa smo i mi odlučili uložiti u to. Za svoj maslinarski biznis postavili smo uljaru čiji je kapacitet 1500 kilograma na sat. Budući da je ispred nas Pelješac, odakle dolaze vrhunska vina, odlučili smo se za proizvodnju ekološki uzgojene vinove loze na brdovitom terenu tog poluotoka, uza samo more, upravo ondje gdje bi se trebao sagraditi onaj dugo očekivani famozni most. Godine 2009. zasadili smo 50 tisuća čokota plavca malog, 2010. još 50 tisuća čokota te sorte, ali i pošipa te nekih drugih sorata. Danas imamo malo više od 17 hektara pod nasadima. Već 2011. imali smo prvu komercijalnu berbu, a godinu poslije dobili smo i zlatnu medalju Sabatina u Bolu na Braču. Ukratko, naša je glavna i najpoznatija sorta plavac mali, zatim syrah te cabernet sauvignon. Na sjevernom dijelu parcele zasadići smo bijele sorte – objašnjava Martinović.

Sredinom travnja Vlada je Komarnu proglasila novom vinskom regijom. Prednost je tog položaja poseban teren, makroklima, sustav tla, ekološki okoliš. Ukratko, dobra lokacija za razvoj vinskog turizma, pri čemu ni 70 kilometara udaljenosti od Dubrovnika i 50 kilometara od Međugorja nije zanemarivo. Naša je poslovna misija zaštititi vina iz tog vinogorja jasnim određivanjem standarda kvalitete i imidža toga posve novoga vinskog odredišta. Zbog tih prednosti proizvodnja vrhunskih vina ovdje je imperativ – kaže Martinović. Vinske zasade prvi smo put podizali tehnikom mljevenja kamena uz more, gdje smo doslovce krš i kamen pretvarali u vinograd. Podizali smo postupno: najprije pet do šest hektara, a onda smo od 25 hektara, koliko ih ima Poljopromet, više od 17 pretvorili u vinograd. Ostatak su ceste i područje koji se nikako nisu mogli pretvoriti u vinograd, što zbog nagiba tla, što zbog koječega drugog, poput jedne parcele Hrvatskih šuma kojom se one i ne koriste, a mi bismo je kupili, unajmili kako bismo i ondje zasadili vinograd. Nažalost, nismo dobili odgovor o tome. Kako bilo, imamo 125 tisuća trsova uz more, nekadašnjega šumskog područja koje smo dobili na koncesiju od 50 godina – iznosi Martinović.

I, kako to u Hrvata obično biva, svemoćna i već opjevana birokracija ove zemlje čini sve da izgubite svaku volju za poslom. Da bismo zaokružili svoje vinsko poslovanje, planiramo sagraditi vinariju. Čekamo prostorni plan Slivna, općine kojoj pripadamo, a u kojem su predviđene i vinske ceste. Nadam se da ćemo do kraja godine dobiti te papire kako bismo se mogli prijaviti za program IPARD, što bi značilo da bismo već sljedeće godine mogli početi graditi vinariju, vinski podrum i kušaonice. To je ulaganje vrijedno oko dva milijuna eura, otvorili bismo i desetak novih radnih mjesta. Bude li sve teklo prema našim poslovnim planovima, Poljopromet bi trebao proizvoditi 125 tisuća boca na godinu, uglavnom plavca malog i pošipa. Premda već ima narudžaba i upita iz Norveške i Kine, za veći izvoz svi mi vinari s Komarne, a ima nas sedam na stotinjak hektara, trebali bismo se udružiti u klaster, na čemu radimo – zaključuje Martinović.